Rat u Gazi: Posljedice, zablude i mogućnosti mira
"Ono što sada radim je kopanje vlastitog groba. Svakim danom moje tijelo postaje sve slabije i slabije. Hodam ravno do groba. Tamo je grob u kojem ću biti pokopan. Vrijeme istječe da budem oslobođen i da mogu spavati u svom krevetu sa svojom obitelji."
Rat u Gazi traje već više od 20 mjeseci. Izrael je, kako sam i očekivao, u ovom ratu postigao veće uspjehe nego što su mnogi vojni stručnjaci procjenjivali na početku. Naime, oni su se pribojavali borbi u urbanim sredinama, gdje neprijatelj vreba iza svakog prozora i zida, očekujući borbu prsa o prsa.
No Izraelskim obrambenim snagama nije se žurilo. Djelovale su temeljito, ulicu po ulicu, kvart po kvart – i ispred sebe rušile bombama, granatama ili divovskim buldožerima sve što bi im moglo stati na put. Uspjele su locirati gotovo cijelo vodstvo Hamasa i jednog po jednog likvidirati ih kao obične bandite. Uz njih, Hamas je izgubio i velik dio svojih nižih zapovjednika, oko dvadeset tisuća boraca, kao i većinu svojih raketa i lansera.
Na ekonomskoj razini, moć Hamasa također je slomljena. Hamas se sada suočava s najgorom financijskom i administrativnom krizom u svoja četiri desetljeća postojanja. S praznim džepovima i vojnim krilom Izz ad-Din al-Qassam u rasulu, Hamas više nije u mogućnosti adekvatno plaćati svoje borce. To su nesumnjivo impresivni uspjesi.
Na početku sukoba većina svjetske javnosti bila je uz Izrael, osobito nakon što na izvanrednoj sjednici održanoj 8. listopada 2023. Vijeće sigurnosti UN-a nije usvojilo ni deklaraciju ni rezoluciju kojom bi se izravno osudio Hamas, jer nije postojala suglasnost među članicama. Dok su SAD i Izrael zahtijevali oštru osudu, Rusija i Kina su blokirale takav prijedlog, tražeći uravnoteženiji tekst koji bi pozvao na prekid neprijateljstava s obje strane.
Generalna skupština UN-a usvojila je, doduše, 27. listopada 2023. rezoluciju GA/ES-10/L.25 kojom je pozvala sukobljene strane na hitan prestanak nasilja i omogućavanje humanitarne pomoći, ali u svojem tekstu nije eksplicitno osudila Hamasov teroristički napad. To je jasno razočaralo Izrael, koji je tada shvatio da nikada neće biti siguran dok sam ne uništi Hamas. Ako pri tome poginu brojni civili, izraelskim vlastima to u tom trenutku im nije bilo presudno, osobito s obzirom na općenarodno veselje Palestinaca koje je bilo vidljivo na ulicama Gaze nakon uspješnog početnog napada.
U svom napadu na Izrael, Hamas je počinio gnusne zločine – ubijajući starije osobe, žene i djecu, čineći barbarska djela seksualnog nasilja i otimajući oko dvjesto ljudi. Ti zločini bili su namjerno planirani i pripremljeni kako bi izazvali najbrutalniju moguću odmazdu.
Civili u Gazi: Humanitarna katastrofa bez presedana
No što je Izrael bio uspješniji u svojoj odmazdi, to je teže bilo svjetskoj javnosti objasniti zašto rat u Gazi, u kojem svakim danom sve više ginu civili, a sve manje borci Hamasa, premijer Netanyahu želi nastaviti. Rat je do sada odnio više od 60.000 života, od kojih je više od polovice civila, a oko 15.000 bilo je mlađe od 18 godina. Uz to, svaki četvrti stanovnik Gaze danas gladuje. Zdravstveni sustav je osakaćen, budući da je gotovo većina bolnica mimo funkcije. Šteta na civilnoj infrastrukturi je ogromna, a više od 92 posto stambenog fonda u Gazi je uništeno ili oštećeno.
Razlog zbog kojeg bombardiranje i dalje traje jest Hamasovo odbijanje da položi oružje i pristane na razoružanje (kapitulaciju poput one Njemačke 1945.), kao i njegovo odbijanje da oslobodi preostale taoce, jer su mu oni ostali posljednji pregovarački adut. Tu tvrdnju potvrđuje i upravo objavljen Hamasov video koji prikazuje otetog izraelskog taoca u jednom od tunela ispod Gaze kako kopa svoj grob.
No, ono u čemu je Hamas uspio jest to što je uvukao Izrael u krvavo blato nakon kojeg će mu trebati godine da očisti svoju međunarodnu reputaciju – i to prvenstveno vlastitom krivnjom. Naime, namjera Netanyahuovih radikalnih koalicijskih partnera nije samo rušenje Hamasove vojne moći. Njihov cilj je potpuna psihološka destrukcija stanovništva Gaze, kako bi ih se prisililo da napuste teritorij i započnu novi život negdje drugdje.
Zašto svijet ne želi pomoći Palestincima više?
No ne postoji zemlja koja ih je spremna prihvatiti, osobito u tolikom broju, jer – uz sav suosjećaj, sa sobom ne donose znanje i vještine, već traume i drugačiji kulturni kod. Tko je voljan preuzeti odgovornost za psihički i fizički ranjene ljude? Mogu Francuska, Kanada, Ujedinjeno Kraljevstvo, Irska i Slovenija priznati Palestinsku državu, ali to nije dovoljno. Te iste zemlje priznaju i Narodnu Demokratsku Republiku Koreju i Afganistan, ali s njima ipak ne žele imati gotovo nikakav odnos. Palestinci trenutno nemaju mnogo toga za ponuditi – niti naftu, niti čipove, niti rijetke sirovine, niti plaže. Ne nalaze se ni na važnoj geostrateškoj točki.
I kada bi cijeli svijet priznao Palestinsku državu, i kada bi se izraelska vojska povukla iz Gaze i prestala s izgradnjom židovskih naselja na Zapadnoj obali, ako Hamas ostane na vlasti u Gazi, život Palestinaca i dalje bi bio obilježen patnjom. Nemaju novca, teritorij im je teritorijalno i politički podijeljen na dva odvojena entiteta, a time je takva država disfunkcionalna. Infrastruktura u Gazi je gotovo potpuno uništena, a ni ona na Zapadnoj obali nije ni približno funkcionalna. Takva bi država bila još više ovisna o inozemnoj pomoći nego što je to sada slučaj, a malo je država koje su voljne surađivati s Hamasom. Pomoć bi vjerojatno postojala, ali ne u mjeri potrebnoj za obnovu Gaze na razinu iz razdoblja prije 7. listopada 2023. Zato nikog nije iznenadila izjava predsjednika Palestinske samouprave na Zapadnoj obali, Mahmuda Abbasa, kako želi formirati demilitariziranu palestinsku državu, što bi trebao biti san svih antimilitarista.
Hoće li rat u Gazi otvoriti put trajnom miru?
Gaza je danas postala najveći koncentracijski logor, u kojem život vrijedi vrlo malo. Gdje vlada glad, gdje gotovo svi pate od PTSP-a, gdje bolesni i invalidi ne dobivaju adekvatnu skrb, gdje djeca nemaju pristup obrazovanju, a odrasli nemaju priliku zaraditi za život vlastitim radom. Hrvatska i druge zemlje mogu prihvatiti određeni broj djece i teško bolesnih, ali to je kap u moru potreba i često služi više kao politička gesta, poruka određenim biračkim skupinama, nego stvarnom rješenju. Ne zato što su bile pasivne pred izraelskim bombardiranjem, već zato što svi zajedno nisu pravodobno izvršili pritisak na palestinsku stranu da promijeni svoje stavove. Da prizna Izraelu pravo na postojanje koje mu je priznato još Rezolucijom UN-a 181 iz 1947. godine.
Jedini koji još mogu nešto promijeniti jesu muslimanske zemlje koje su desetljećima omogućavale Hamasu političko i financijsko preživljavanje. Stoga je neke iznenadila tzv. Newyorkška deklaracija o mirnom rješavanju palestinskog pitanja, u kojoj su Turska, Jordan, Katar, Egipat, Saudijska Arabija i Indonezija javno izjavile da Hamas mora okončati svoju vlast u Gazi i predati oružje Palestinskoj samoupravi. Hoće li se to doista dogoditi, ostaje za vidjeti. Dvije države formalno već postoje, a hoće li se to iz praktičnih razloga pretvoriti u tri – pokazat će vrijeme.
Rat u Gazi mora završiti. Ne samo zbog dobrobiti Palestinaca, već i zbog interesa samog Izraela – čije stanovništvo već desetljećima živi pod stalnom prijetnjom rata i terora – ali i zbog Irana, susjednih arapskih zemalja i stabilnosti cijele regije.
