Migracije između potrebe i prijetnje Europi

Migracijski trend u kojem više migranata dolazi u Europsku uniju nego što je napušta nije nova pojava, ali postao posebno izražen i problematičan nakon 2013. godine. Do te godine migracije su bile uglavnom unutar Europe (npr. migracije iz istočne Europe u zapadnu nakon pada komunizma) ili pristupanjem zemalja istočne Europe (npr. Poljska, Rumunjska, Bugarska). No rat u Siriji, nestabilnosti u Afganistanu, Iraku, Libiji i dijelovima subsaharske Afrike, a na kraju i rusko-ukrajinski sukob uzrokovali su valove izbjeglica. Pri tome ne treba zaboraviti niti na drugu skupinu migranata iz zemalja koje nisu pogođene ratovima kao što su Egipat, Maroko, Indija, Pakistan, Bangladeš, Filipini.

Deset godina je prošlo od poznate izjave Angele Merkel “Možemo to”, ali situacija s migracijama nije se značajno poboljšala. Iako se broj zahtjeva za azil u EU neznatno smanjio nakon 2023., 2024. ih je još uvijek bilo oko 1,01 milijun. Stoga je prerano govoriti o poboljšanju. Trenutne brojke za 2025. pokazuju da se visok broj zahtjeva nastavlja. Tome treba dodati desetke tisuća ilegalnih ulazaka, iako stvarni broj može biti i veći, jer mnogi nisu registrirani. A tu govorimo samo o prvoj skupini migranata.

U društvima s visokom razinom migracija sve se više sukobljavaju, za sada verbalno, dva tabora, svaki uvjeren u svoju istinu. Neki migrante vide kao neizostavan dio modernih gospodarstava – pomažući u popunjavanju praznina na tržištu rada i potičući inovacije. Drugi ukazuju na rastuće društvene troškove, eroziju kulturnog identiteta i preopterećene društvene sustave. I oba tabora su djelomično u pravu. I mi Hrvati smo u druge zemlje donijeli svoje navike i običaje na koje su se domicilni stanovnici morali naviknuti.

Migracije i tržište rada: Potreba ili teret?

Nažalost, ekonomija, iako se smatra racionalnom i na činjenicama utemeljenom znanošću, ne može dati jasan odgovor. Pomažu li migracije gospodarskom rastu ili ga ometaju? Koliko su vozači Bolta ili dostavljači Wolta pridonijeli ekonomiji? Pitanje zvuči jednostavno, ali odgovor je vrlo složen. Dolazak visokokvalificiranih inženjera, doktora i drugih stručnjaka očito je korist, no takvih migranata je realno minimalni postotak. Većina njih su niskokvalificirani. Doduše i za njih ima mjesta u određenim segmentima gospodarstva, ali iz vlastitog iskustva produktivnost im je vrlo niska. Ono na što su sigurno utjecali je tržište nekretnina jer tko bi iznajmio sve te kuće i stanove u onakvom stanju za te novce. Veći povrat na uloženo ima kuća u predgrađu za strane radnike nego stan u centru grada.

Koristi od migracije ovise o nekoliko čimbenika: vještinama onih koji dolaze, njihovoj kulturnoj i jezičnoj blizini zemlji domaćinu i sposobnosti zemlje da ih integrira. Bilo bi dobro da naša vlada objavi podatak koliko stranih radnika pohađa tečajeve hrvatskog jezika. Ako se niskokvalificirani migranti ne uspiju dobro integrirati, riskiraju nezaposlenost nakon nekog vremena. Migracija donosi pozitivne rezultate samo kada kao novi sugrađani rade, plaćaju poreze i aktivno sudjeluju u društvu. U suprotnom, ako integracija ne uspije, društvene napetosti i financijski tereti mogu daleko nadmašiti potencijalne koristi. Osim toga većina migranata šalje dio zarađenog novca svojim obiteljima u zemlje otkuda su došli i time stvaraju deficit zemljama gdje rade.

Integracija kao uvjet uspješnih migracija

Nekontrolirani priljev u već preopterećene zajednice može dovesti do napetosti i značajno opteretiti javne službe. To je prepoznao i Georges Marchais, glavni tajnik Francuske komunističke partije, koji je tijekom svoje predsjedničke kampanje 1981. godine pozvao na potpuno zaustavljanje migracija – i legalnih i ilegalnih. Tvrdio je da si zemlja s dva milijuna nezaposlenih jednostavno ne može priuštiti prihvat većeg broja imigranata.

Ono što je Marchais intuitivno osjećao sada potvrđuju i podaci. Priljev niskokvalificiranih migranata može sniziti plaće domaćih radnika sa sličnom razinom obrazovanja. Noviji valovi migranata zarađuju još manje i integriraju se još sporije od svojih prethodnika, slabeći pri tome njihovu ekonomsku integraciju.

Migranti slabe pregovaračke pozicije domaćih ljudi oko plaća i njihove plaće ne rastu dovoljno. Kada političari i gospodarstvenici govore da je sada ljudima lakše naći posao, to je i dalje djelomična laž. To zna svatko tko daje trenutačno molbe za posao ako to nije za radno mjesto trgovca, konobara, kuhara, skladištara ili farmera. Umjesto da raste udio srednjeg sloja, i dalje je u velikoj mjeri prisutan prekarni rad.

Ova neskladnost između ekonomske politike i društvenih posljedica uzrokuje veliko razočaranje među ljudima. Političari i ljevice i desnice govore o ograničavanju migracija kako bi dobili podršku birača, ali u praksi je podržavaju.

Tamo gdje država ne uspije osigurati sigurnost svojim građanima, ljudi to uzimaju u svoje ruke. Čine to iz straha, frustracije, ali i nužde. Samozvane patrole opremljene naočalama za noćno gledanje patroliraju njemačko-poljskom granicom, a u britanskim primorskim gradovima poput Eppinga ljutite obitelji prosvjeduju protiv smještaja ilegalnih migranata. U Saskoj i Brandenburgu, domaće obavještajne službe i policija svjedoče pojavi lokalnih skupina koje organiziraju vlastite granične patrole ili proglašavaju takozvane “zaštitne zone”. Dok država inzistira na svom isključivom pravu upotrebe sile, ove neformalne skupine tvrde da je cijeli sustav zakazao. Obavještajne službe upozoravaju da bi se te skupine mogle radikalizirati i postati ranjive na utjecaj desničarskih ekstremističkih ideologija.

Jezik politike: Kako EU skriva krizu migracije

U Bruxellesu, dužnosnici izbjegavaju otvorenu raspravu o kontroli migracija. Umjesto toga, koriste eufemizme poput “Globalnog pristupa migracijama i mobilnosti” (GAMM). To je tehnokratski izraz za sporazume o povratku migranata u njihove zemlje podrijetla, partnerstva za mobilnost ili legalne migracijske rute koji zaobilaze pravi problem. U Berlinu govore o „upravljanju migracijama“, a u Londonu o „humanitarnom izazovu“.

Njemački političari pozivaju na budnost. Vlasti su jasno dale do znanja da su pokušaji civila da čuvaju granice nezakoniti i da ih se mora odmah suzbiti. Kancelar Friedrich Merz također je ponovio da samo državna policija ima ovlasti intervenirati na granicama te da mora poduzeti mjere protiv privatnih patrola.

Političar AfD-a Maximilian Krah, koji se u prošlosti otvoreno zalagao za strogu politiku remigracije koja bi dovela do masovnih deportacija stranaca u njihove zemlje podrijetla, zauzeo je 2025. umjereniji stav i distancirao se od etnonacionalističke retorike, tj. političkih izjava koje naglašavaju superiornost određene etničke pripadnosti i nacije.

Krah priznaje da su takve ideje „nerealne“ i „suprotne ustavu“. Ova promjena stava dovodi ga u sukob s radikalnim krilom njegove stranke i istovremeno pokazuje da se i populistički pokreti susreću s čvrstim pravnim granicama.

Britanska Konzervativna stranka bori se s definiranjem svog identiteta, dok Nigel Farage, sa svojom strankom Reform UK, sve više zvuči kao mainstream političar. Mnogi se pitaju zašto više ne govori o migracijama tako snažno kao nekada.

Odgovori lidera: Od Meloni do Starmera

Talijanska premijerka Giorgia Meloni suočava se sa sličnim problemom. Izabrana je 2022. godine na temelju obećanja da će suzbiti ilegalne migracije i predložila je drastične mjere poput pomorske blokade EU-a i uspostave imigracijskih centara izvan talijanskog teritorija.

Italija je 2023. godine zabilježila porast broja migranata. Više od 140.000 ih je stiglo morem, gotovo dvostruko više nego prethodne godine. To je izazvalo nezadovoljstvo javnosti, a 70 posto stanovništva smatra da premijerka Meloni nije ispunila svoja obećanja. Ipak, njezina vlada odobrila je gotovo 500.000 radnih dozvola za ljude izvan EU do kraja 2025. kako bi popunila nedostatak radnih mjesta, uglavnom u poljoprivredi i drugim sektorima. Razlog je starenje stanovništva i smanjenje radne snage.

Meloni se također udaljila od predizbornih obećanja prema ekonomskom pragmatizmu. Iako je njezina vlada pooštrila pravila o azilu, potreba za radnom snagom zapravo raste. Iako ovaj pristup ima ekonomskog smisla, on također vrši dodatni pritisak na talijanske javne usluge i infrastrukturu, produbljujući društvene napetosti i povećavajući frustraciju među ljudima koji vide negativne posljedice migracija.

Godinama su se Europljani rugali ideji da bi populistički pokreti zapravo mogli osvojiti vlast, sve dok se nije pojavio Donald Trump. Danas ga mnogi vide kao ono što Europi nedostaje. Među njima je Liz Truss, bivša britanska premijerka koja se sada pojavljuje na forumima Viktora Orbána u Mađarskoj. U podcastima otvoreno govori o utjecaju tehnokrata i bankara u Downing Streetu i upozorava da Britanija ima malo vremena za promjenu kursa. Prema njezinim riječima, Keir Starmer, sadašnji premijer, nije pravi čovjek za taj posao.

Istovremeno, taj Keir Starmer koji je kao vođa oporbe kritizirao vladu zbog problema poput niskih plaća i preopterećenih javnih službi te tvrdio je da je to zbog manjkavog gospodarskog sustava, a ne migracija, danas govori i djeluje drugačije. Otkad je preuzeo dužnost, uveo je reforme kojima je cilj smanjiti ukupan broj imigranata. Mjere koje je najavio u svibnju 2025. uključuju produljenje vremena potrebnog za stjecanje državljanstva s pet na deset godina i ukidanje zapošljavanja stranih njegovatelja.

Ovi koraci odgovor su na rastuće nezadovoljstvo javnosti migracijama, koje su potaknuli populistički pokreti poput Reform UK. Unatoč poduzetim mjerama, Ujedinjenom Kraljevstvu i dalje su potrebni strani radnici, posebno u sektorima poput skrbi i poljoprivrede. Kritičari kažu da Starmerove reforme ne rješavaju stvarni problem stalnog nedostatka radne snage.

Mediji reagiraju na situaciju uglavnom intuitivno i bez dublje analize. Svatko tko kritizira trenutne migracijske politike odmah se etiketira kao pripadnik krajnje desnice ili ksenofob. Granice između činjenične analize, oštre kritike i društvenog tabua polako nestaju. Ono što se nekada smatralo dijelom demokratske rasprave sada se označava kao „toksično“.

Međunarodni sporazumi, poput Ženevske konvencije i europskih standarda ljudskih prava, značajno kompliciraju deportaciju odbijenih tražitelja azila i postavljanje granica migracija.

Budućnost Europe ovisi o ravnoteži migracije

Stroža imigracijska politika može umiriti birače, ali potreba za novim radnicima neće nestati. I europski građani u određenim zemljama trebaju se nečega odreći ako žele smanjiti. Na primjer svi bi trebali ići kasnije u mirovine ako im to zdravlje dopušta. Također su tu problemi poput preopterećenih javnih službi i nedostatka priuštivog stanovanja, što dovodi do veće društvene nestabilnosti i neravnopravnosti.

Migracije funkcioniraju kada su dobro promišljene, dobro integrirane i pravedne. Pitanje nije treba li otvoriti ili zatvoriti granice, već kako pronaći zdravu ravnotežu koja donosi prosperitet bez ugrožavanja društvene kohezije. Svaka država trebala bi imati pravo odlučiti tko smije ući na njezin teritorij.

Europa se ne raspada zbog vanjskih pritisaka, već zbog unutarnjih problema – nefleksibilnih zakona, samokritičnog pogleda na vlastitu prošlost i političke neodlučnosti. Europa čini samoubojstvo jer je izgubila vjeru u svoje vrijednosti, tradicije i vlastiti legitimitet.

Europi ne nedostaje samo migracijske strategije, već i samopouzdanja. Ne mora graditi zidove, ali ne mora ni držati svoja vrata širom otvorena. Može preuzeti odgovornost, imati hrabrosti birati, ali istovremeno biti iskrena prema vlastitim građanima. Jednako su važne pravne reforme koje će državama omogućiti da samostalno odlučuju. Jer bez granica nema države, bez kontrole nema slobode, a bez naroda nema demokracije.