Ibn Haldun: Vizionar ispred svog vremena

Znate li tko su Alfred Russel Wallace, George Boole, Rosalind Franklin, Satyendra Nath Bose, Henrietta Lacks, Ibn al-Haytham, Ibn Haldun ili Lisa Meitner? Vjerojatno ne.

Kroz povijest, mnoge osobe koje su dale ključan doprinos znanosti, filozofiji, tehnologiji i drugim područjima bile su zapostavljene ili zaboravljene. Ponekad slučajno, ali mnogo češće kao rezultat strukturalnih nepravdi, ideoloških ciljeva i odnosa moći. Tako većina nas nikada nije čula ni za Ibn Halduna (1332.–1406.), punim imenom Abu Zaid ‘Abd al-Rahman ibn Muhamed ibn Haldun al-Hadrami, arapskog mislioca, povjesničara, filozofa, pravnika i državnika rođenog u Tunisu.

Tko je bio Ibn Haldun i zašto ga ne poznajemo?

U 14. stoljeću, dok je Europa još bila zarobljena u srednjovjekovnim dogmama, jedan je mislilac u sjevernoj Africi pisao o društvenoj koheziji, ekonomskim zakonima te usponu i padu civilizacija — stoljećima prije nego što će Zapad uopće definirati te pojmove. Njegovo ime je Ibn Haldun, a autor je Mukaddime, djela koje mnogi danas smatraju pretečom sociologije, ekonomije i filozofije povijesti. U toj je knjizi Haldun racionalno analizirao društvene i povijesne procese, mnogo prije pojave modernih društvenih znanosti u Europi.

Ibn Haldun bio je prvi koji je sustavno obradio funkcije gospodarstva te ukazao na važnost tehničke osnove, specijalizacije proizvodnje i vanjske trgovine u stvaranju ekonomskog viška. Analizirao je ulogu države i njezine ekonomske politike kao sredstva za osiguranje produktivnosti i zaposlenosti. Zanimala su ga pitanja optimalnog oporezivanja, javnih usluga, beneficija i materijalnih poticaja. Organizacijska struktura, ekonomska očekivanja, pravni okvir, teorija vrijednosti, ekonomika proizvodnje i brojna druga pitanja bila su u središtu njegovih interesa.

Prema Ibn Haldunu, zadaća države je štititi zakon i red, poticati gospodarsku aktivnost, štititi imovinska prava, trgovačke putove te održavati mir i stabilnost. Optimalno oporezivanje, koje ne sputava proizvodnju i trgovinu, po njemu ima ključnu ulogu u jačanju gospodarske aktivnosti. Suprotno tome, prekomjerno oporezivanje, rast birokracije i vojske dovode do slabljenja trgovine i proizvodnje, čime se smanjuje gospodarski višak. Pokazuje kako održivost neke države i politička uplitanja izravno utječu na proizvodnju i trgovinu.

Po njegovu mišljenju, rast apsolutne moći države uzrokuje pad gospodarskog prosperiteta i, posljedično, njezine ukupne važnosti. Pad državnih prihoda tjera vlast na donošenje mjera za njihovo nadoknađivanje, što rezultira novim porezima, trošarinama te izravnim državnim intervencijama u gospodarstvo.

Takve intervencije povećavaju broj državnih službenika i vojnika, što guši poduzetništvo i smanjuje mogućnost ostvarivanja profita. To vodi u ekonomski pad, koji može izazvati egzodus stanovništva, a time i pad potražnje za robom te smanjenje prihoda državnog proračuna. Po Ibn Haldunu, najbolja je država ona koja uz minimalnu birokraciju, vojsku i poreze uspješno ispunjava svoje osnovne zadaće.

Već u 14. stoljeću Ibn Haldun zaključio je da cijenu robe i usluga određuju ponuda i potražnja. Ako je proizvod rijedak i tražen, njegova cijena je visoka. Ako je proizvoda u izobilju i nije tražen, cijena će biti niska. U nastojanju da ostvari profit, poduzetnik će kupovati proizvod ondje gdje je jeftiniji, a prodavati ga ondje gdje je tražen – po višoj cijeni.

Ibn Haldun i suvremena ekonomija

Ibn Haldun bio je protiv državnih intervencija u određivanje cijena robe i usluga. Prema njegovu mišljenju, politika u kojoj vladar kupuje robu po najnižoj cijeni, a zatim je prodaje po cijeni koja mu donosi dobit, ima sljedeće posljedice: poljoprivrednici i trgovci više nisu u mogućnosti samostalno trgovati, čime gube mogućnost zarade i osiguravanja egzistencije. Ako takva praksa postane trajna, lišava ih svake poslovne inicijative, što narušava proračunsku i poreznu strukturu. S vremenom, sudjelovanje vladara u trgovini može dovesti do propasti kulture i civilizacije.

Još opasnijom i štetnijom od sudjelovanja države u trgovini ili poljoprivredi Ibn Haldun smatrao je politiku fiksiranja cijena, jer se višak brzo pretvara u manjak, što postaje destruktivno za proračunske prihode i smanjuje gospodarsku aktivnost. Takav stav djeluje prilično liberalno, i vjerojatno bi se mnogi ekonomisti danas s njime složili, no na primjer u praksi regulacija cijena goriva na domaćim benzinskim postajama, nije dovela do propasti naftnih kompanija, niti nestašica, već im je samo smanjila dobit.

Problem s tim pristupom jest što Ibn Haldun nije živio u globaliziranom svijetu u kojem nekolicina moćnih subjekata može dominirati tržištem i nametati uvjete poslovanja. U svijetu u kojem tvrtke primjenjuju Tukididovo pravilo ratovanja: „Jaki čine što mogu, a slabi trpe što moraju.“ U takvim slučajevima, država bi trebala spriječiti monopole ili kartele, a takve subjekte kazniti drakonskim kaznama da ni njima ni drugima tako nešto više ne padne na pamet.

Premda ni danas Ibn Haldun nije osobito poznat široj javnosti, jedan od najpoznatijih suvremenih ekonomista, Arthur Laffer – autor slavne Lafferove krivulje – otvoreno je priznao da je upravo taj srednjovjekovni mislilac bio prvi koji je jasno razumio paradoks poreznog opterećenja.

Vrijeme za dekolonizaciju znanja i povijesti

Usprkos genijalnosti, njegovo djelo je dugo bilo zaboravljeno, kako u islamskom svetu, tako i na Zapadu. Tek u 19. i 20. stoljeću, zahvaljujući prijevodima i analizama povjesničara poput Arnolda Toynbeeja, Ibn Haldun je postao priznat kao jedan od najvažnijih mislilaca.

Danas ga mnogi smatraju osnivačem sociologije, ekonomske teorije i filozofije povijesti. Ipak, njegovo ime još uvijek ne zauzima mjesto koje zaslužuje, što mnogo govori o tome kako oblikujemo kolektivno sjećanje i vrednujemo znanje. Umjesto da njegovo ime stoji uz bok Adamu Smithu, Maxu Weberu ili Augusteu Comteu, ono je još u sjeni. Zašto?

Odgovor nije jednostavan. Kombinacija eurocentričnog pisanja povijesti, kolonijalnog pogleda na znanje, jezičnih barijera i samog toga što je Ibn Haldun bio daleko ispred svog vremena, dovela je do toga da jedno od najsloženijih i najutjecajnijih dijela islamske civilizacije nije bilo prepoznato, ni tamo gdje je nastalo, ni u svijetu koji ga je kasnije “otkrio”.

Danas, kada se sve više govori o dekolonizaciji znanja, vrijeme je da se postavi pitanje: kako je moguće da je jedan od najoštroumnijih analitičara povijesti i društva ostao van zvanične verzije povijesti znanosti? I što to govori o tome kako pamtimo – i koga biramo za pamćenje? U vremenu kada se suočavamo s globalnim nejednakostima, krizama upravljanja i ekonomskim izazovima, možda je vrijeme da se prisjetimo takvih zaboravljenih mislioca poput njega – ne zato što su dio povijesti, nego zato što još uvijek mogu oblikovati našu budućnost.