Porez na dohodak mijenja pravila igre u GCC-u

Brojni stranci, uključujući i one sa Zapada, dolaze živjeti i raditi u zemlje Perzijskog zaljeva. Izostanak poreza na dohodak bio je – i ostao – vjerojatno najvažniji motiv (iako ne i jedini). Razlog zašto te kraljevine nemaju porez na dohodak leži u velikim prihodima od nafte i plina, koji su glavni izvor prihoda državnih proračuna. No kako ništa nije vječno, pa tako ni nafta i plin, logično je da su se te države počele okretati drugim proračunskim izvorima – pripremajući se za vrijeme kada nafte i plina više neće biti. U tom su kontekstu počele, kao prvi korak, uvoditi porez na dodanu vrijednost.

Porez na dodanu vrijednost (PDV) uveden je u državama Perzijskog zaljeva u okviru šire fiskalne reforme Vijeća za zaljevsku suradnju (GCC), nakon naglog pada cijena nafte 2014. godine. Prve dvije zemlje koje su uvele PDV bile su Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati, i to 1. siječnja 2018. godine, s početnom stopom od 5 %. U srpnju 2020. godine Saudijska Arabija znatno je povećala PDV na 15 % kako bi nadoknadila fiskalne gubitke izazvane pandemijom COVID-19 i padom cijena nafte. Bahrein je PDV uveo 1. siječnja 2019., također sa stopom od 5 %, ali ju je početkom 2022. povećao na 10 % zbog proračunskih potreba. Oman je PDV implementirao 16. travnja 2021. godine sa standardnom stopom od 5 %, koja je i dalje na snazi.

S druge strane, Katar i Kuvajt još uvijek nisu implementirali PDV, iako su potpisali GCC-ov okvirni sporazum o PDV-u. Očekuje se da će Katar PDV uvesti između 2025. i 2026. godine, dok Kuvajt njegovo uvođenje kontinuirano odgađa zbog unutarnjih političkih razloga.

PDV se u većini zemalja regije primjenjuje na robu i usluge, uz određene izuzetke – poput zdravstvenih i obrazovnih usluga, osnovnih životnih namirnica i izvoza – koji su često oslobođeni ili oporezovani po sniženoj stopi.

Porez na dobit

Porez na dobit zasebna je tema. Ujedinjeni Arapski Emirati, simbol poslovne liberalnosti i investicijskog magnetizma, povukli su povijesni potez. Od 1. lipnja 2023. godine tvrtke koje ostvaruju godišnju dobit veću od 375.000 dirhama (oko 102.000 dolara) počele su plaćati porez na dobit po stopi od 9 %. Za manje uspješne tvrtke stopa je ostala na 0 %, čime je zadržana potpora malom i srednjem poduzetništvu. Osim toga, UAE se odlučila uskladili s globalnim standardima i od 1. siječnja ove godine uvela porez na dobit za tvrtke koje godišnje ostvare 3 milijarde dirhama prihoda slijedeći OECD-ov model globalnog minimalnog poreza.

U Saudijskoj Arabiji situacija je drugačija. Sustav oporezivanja postoji već dugi niz godina, ali s posebnom strukturom. Strane tvrtke plaćaju porez na dobit po stopi od 20 %, dok domaći investitori – Saudijci i državljani zemalja GCC-a – plaćaju Zakat, islamski oblik milodara koji se u ovom kontekstu obračunava na temelju imovine, a ne dobiti, i to po stopi od 2,5 %. Ova dvojnost fiskalnog tretmana odražava spoj religijskih normi i ekonomskih potreba.

Katar slijedi sličan model. Strane kompanije plaćaju porez na dobit po stopi od 10 %, dok lokalni i GCC investitori u pravilu ne plaćaju ništa. Međutim, sektor nafte i plina koji čine okosnicu katarskog gospodarstva plaćaju do 35 %.

Slično je i u Omanu, gdje je porez na dobit uveden još 1994. godine. Današnja standardna stopa iznosi 15 %, uz mogućnost snižene stope od 3 % za male domaće firme koje ispunjavaju određene uvjete. Naftna industrija, pak plaća čak 55 %.

U Kuvajtu se porez na dobit primjenjuje samo na dio dobiti koji pripada stranim investitorima – po jedinstvenoj stopi od 15 %. Kompanije u stopostotnom vlasništvu Kuvajćana ili drugih državljana GCC-a u potpunosti su izuzete. Time država zadržava otvorenost prema inozemnom kapitalu, ali osigurava da i sama ima koristi.

Za kraj, Bahrein ostaje najliberalniji u fiskalnom smislu. Ne postoji porez na dobit, osim u sektoru nafte i plina, gdje se primjenjuje stopa od 46 %. Time Bahrein potvrđuje svoju reputaciju kao jedna od najpovoljnijih destinacija za registraciju međunarodnih tvrtki, barem dok traje era nulte stope.

Jedino da sada nitko nije uvodio porez na dohodak.

No, Oman sada narušava višegodišnju paradigmu. Planira postati prva zemlja u regiji koja će uvesti porez na dohodak.

Prema dekretu sultana Haithama bin Tariqa Al Saida, porez od pet posto naplaćivat će se na godišnje na prihode iznad 42.000 omanskih rijala (oko 109.000 američkih dolara), počevši od 2028. godine. U zemlji s oko pet milijuna stanovnika, ovaj porez utjecat će na samo oko jedan posto populacije.

Cilj Omanskog srednjoročnog fiskalnog programa, pokrenutog 2020. godine zbog pada cijena nafte uslijed pandemije COVID-19, bio je osigurati financijsku održivost i fiskalnu ravnotežu do kraja 2024., kao i poduprijeti strategiju Vision 2040. Ključni ciljevi programa uključuju smanjenje javnog duga i deficita, diverzifikaciju proračunskih prihoda – osobito povećanje udjela ne-naftnih prihoda (npr. poreza na dobit, PDV-a i različitih naknada), povećanje učinkovitosti državne potrošnje te jačanje zdravstvenog i socijalnog sustava, uz istodobnu zaštitu ranjivih skupina. U tom je kontekstu 2021. uveden PDV.

Oman ima 1,8 milijuna stranih radnika, što čini više od trećine ukupnog stanovništva, prema službenim podacima. Zemlja uglavnom izvozi naftu i minerale, te je najveći proizvođač nafte na Bliskom istoku izvan OPEC-a. Procjenjuje se da će njezine naftne rezerve potrajati 20 do 25 godina, ako ne dođe do novih otkrića. Također, Oman ima najniži BDP po glavi stanovnika među arapskim zemljama Zaljeva – čak niži i od onoga u Hrvatskoj. Stoga ne čudi da ulazi u ozbiljan reformski proces.

Zašto je bitno oporezivanje

Napredne demokracije oslanjaju se na poreze kao stabilan izvor prihoda za financiranje javnih usluga i poticanje demokratske odgovornosti. Prema takozvanoj teoriji “prokletstva resursa”, zemlje koje ovise o prihodima od prirodnih resursa često imaju niže porezne prihode i slabije demokratske institucije, budući da prihodi od resursa umanjuju potrebu za oporezivanjem građana, čime se oslabljuje društveni ugovor između države i stanovništva. Uvođenje poreza na dohodak u Omanu može se stoga tumačiti kao pokušaj prekida tog obrasca i stvaranja uravnoteženijeg fiskalnog sustava koji zahtijeva širi konsenzus građana.

Ipak, riječ je o presedanu koji bi mogao poljuljati pravila igre u cijeloj regiji. Možda će i druge države Vijeća za zaljevsku suradnju (GCC) preispitati svoje porezne politike. Nestabilne cijene nafte i plina te proračunski deficiti prisiljavaju vlade da traže stabilnije izvore prihoda. Tako Saudijska Arabija razmatra uvođenje poreza na strane radnike, dok druge zemlje razmišljaju o oporezivanju doznaka.

Uvođenje poreza na dohodak – ma koliko simbolično – signalizira da se era života bez poreza približava kraju. Ostaje pitanje: tko će slijediti Omanski primjer?