LGBT potpora Palestini: solidarnost unatoč kontradikcijama

Na prvi pogled, LGBT podrška Palestini može se činiti paradoksalnom, s obzirom na to da palestinske vlasti – osobito one pod kontrolom Hamasa – ne priznaju LGBT prava, a nerijetko i progone pripadnike LGBT zajednice. Ipak, ta podrška nije rezultat neinformiranosti ili zaborava, već proizlazi iz niza složenih povijesnih, političkih i ideoloških čimbenika. U središtu tog fenomena nalaze se teme poput kolonijalizma, strukturalne nepravde, solidarnosti među potlačenima te identitetske i intersekcionalne politike koje oblikuju suvremeni progresivni diskurs.

Intersekcionalna politika je u biti koncept koji nam pomaže razumjeti kako različiti aspekti identiteta pojedinca poput rase, spola/roda, klase, seksualne orijentacije, invaliditeta, vjere, nacionalnosti itd. preklapaju utječu na iskustva diskriminacije i privilegija. Umjesto univerzalnih rješenja, intersekcionalna politika zagovara prilagođene pristupe koji uzimaju u obzir specifične potrebe i izazove različitih marginaliziranih skupina. Na primjer, politika koja se bori protiv nasilja nad ženama trebala bi uzeti u obzir da su iskustva nasilja drugačija za žene s invaliditetom, migrantice, žene iz etničkih manjina ili lezbijske.

LGBT podrška Palestini kao čin solidarnosti s potlačenima

Mnogi pripadnici LGBT+ zajednice – osobito oni s lijevo orijentiranim političkim stavovima – instinktivno se poistovjećuju s drugim marginaliziranim skupinama diljem svijeta. Palestinski narod često se percipira kao žrtva u dugotrajnom sukobu s Izraelom. Ta percepcija rezultira solidarnošću s Palestincima kao žrtvama. LGBT podrška Palestini u tom kontekstu proizlazi iz osjećaja moralne dužnosti da se stane uz one koji pate, neovisno o stavu tih skupina prema LGBT pravima, jer su i same LGBT osobe povijesno bile – a u mnogim kontekstima i dalje jesu – meta represije.

Izraelska država je među prvima na Bliskom istoku priznala LGBT prava. To uključuje zakonsku zaštitu, pravo na istospolne zajednice i relativnu društvenu vidljivost. Tel Aviv se promovira kao „gay friendly“ metropola, a izraelska diplomacija često koristi tu činjenicu kako bi se prikazala kao napredna i tolerantna, osobito u usporedbi s konzervativnim režimima oko sebe – uključujući palestinske vlasti. To se naziva „pinkwashing“.

Unutar zapadne progresivne misli sve je izraženiji pokret koji povezuje razne oblike potlačenosti – rasizam, kolonijalizam, ksenofobiju, mizoginiju, homofobiju – u zajednički okvir borbe za društvenu pravdu. U tom kontekstu, Izrael se percipira kao imperijalna sila, dok se Palestinci vide kao simbol otpora globalnim strukturama moći. LGBT osobe koje prihvaćaju taj ideološki okvir ne pristupaju problemu prvenstveno kroz prizmu prava homoseksualaca u Ramali ili Gazi, nego gledaju širu sliku globalne nejednakosti i pozicioniraju se na strani onih koje doživljavaju kao žrtve.

Još jedan razlog zašto LGBT aktivisti podržavaju Palestince jest kritika selektivne upotrebe LGBT prava u zapadnoj politici. Postoji duboko nepovjerenje prema zapadnim državama i vladama koje ističu prava LGBT osoba kada im je to politički korisno – dok istovremeno toleriraju ili ignoriraju kršenja prava u drugim. Primjerice, neki zapadni saveznici poput Saudijske Arabije također kriminaliziraju homoseksualnost, ali rijetko su predmet javne osude.

Može li LGBT podrška Palestini postojati bez ignoriranja homofobije?

Ovaj dvostruki standard dodatno učvršćuje uvjerenje među LGBT aktivistima da ne mogu računati na dosljednu zaštitu svojih prava od strane moćnih aktera i da je ključno povezati se s drugim borbama kako bi se stvorila šira, globalna fronta protiv represije.

Unutar suvremene queer teorije, posebno u akademskom i aktivističkom okruženju, prevladava intersekcionalni pristup koji priznaje da identitet nije jednoznačan i da su ljudi istodobno pogođeni raznim oblicima potlačenosti. Tako netko može istovremeno biti Palestinac i queer, musliman i trans osoba, siromašan i homoseksualan. U tom okviru nije dovoljno baviti se samo „LGBT pitanjima“ u apstraktnom smislu, već se prava queer osoba promatraju u širem kontekstu političkih, ekonomskih i kulturnih struktura. Tako se LGBT podrška Palestini često opravdava kao zalaganje za pravednije uvjete u kojima bi i palestinski queer identiteti mogli slobodno postojati i razvijati se.

Važno je naglasiti da postoje Palestinci koji javno izražavaju svoje LGBT identitete, ali često uz ogroman osobni rizik. Pri tome nisu samo suočeni s homofobijom unutar vlastite zajednice, već dodatnu represiju osjećaju kao Palestinci pod izraelskom kontrolom. Za mnoge zapadne LGBT aktiviste, davanje glasa tim pojedincima i zajednicama ima prioritet u odnosu na pokušaje da se „spasi“ LGBT populacija.

Konačno, značajan broj LGBT aktivista izražava nepovjerenje prema retorici koja implicitno sugerira da su demokratske vrijednosti „superiorne“ te da muslimanski svijet mora „naučiti“ toleranciju prema LGBT osobama.

Zaključak

Podrška LGBT zajednice Palestincima ne znači odobravanje homofobnih stavova ili praksi unutar palestinskog društva. Za mnoge pripadnike LGBT+ zajednice, borba za vlastita prava ne može biti odvojena od borbe za prava drugih — bez obzira na trenutne kontradikcije unutar te borbe. Takav stav ne isključuje kritiku, već priznaje kompleksnost stvarnosti i odbacuje pojednostavljena, crno-bijela tumačenja globalnih konflikata.

Neki argumentiraju da je primarni sukob između Izraela i Palestine pitanje okupacije, naselja i samoodređenja, te da su interni društveni problemi (uključujući i prava LGBT+ osoba) u palestinskim područjima sekundarni u odnosu na taj temeljni. Smatraju da je nerealno očekivati puna LGBT+ prava u društvu koje je pod okupacijom i koje se bori za osnovno preživljavanje i slobodu. Prema ovom stajalištu, rješavanje političkog sukoba i postizanje palestinske neovisnosti prvi je korak prema rješavanju unutarnjih društvenih pitanja, uključujući i prava manjina.

Važno je naglasiti da ovo stajalište ne zastupaju svi unutar LGBT+ zajednice. Postoji značajna raznolikost mišljenja. Mnogi se ne slažu s ovim pristupom, smatrajući da se ne smije ignorirati kršenje LGBT+ prava, bez obzira na politički kontekst. Kritiziraju ovakvu podršku kao licemjernu ili kao zanemarivanje konkretne opresije s kojom se LGBT+ osobe suočavaju u palestinskim područjima, ali i u brojnim drugim zemljama. Po njima Izrael nije opravdanje za negiranje LGBT prava i ne treba čekati da se razriješi bliskoistočna kriza da bi onda možda oni dobili svoje mjesto pod suncem.