Razgovor s Katarinom Peović: Politički prioriteti Radničke fronte za Zagreb

Katarina Peović je hrvatska političarka, sveučilišna profesorica poznata po svom angažmanu u lijevim političkim inicijativama. Rođena je 1974. u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završila je studij komparativne književnosti i kroatistike, gdje je kasnije magistrirala i doktorirala u području kulturalnih studija . Od 2005. godine zaposlena je na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci, gdje predaje kolegije iz područja kulturalne teorije.

Peović je članica Radničke fronte od 2017. godine. Kao rotacijska zastupnica te stranke, od siječnja do rujna 2018. godine bila je članica Gradske skupštine Grada Zagreba. Zahvaljujući njenom djelovanju u gradskoj skupštini, grad je donio odluku da pomogne radnicima tvrtki Kamensko i Dioki na način što će otkupiti dio radničkih potraživanja u onom iznosu u kojem su te tvrtke u stečaju Gradu platile komunalnu naknadu. Naknadno se gradonačelnik Milan Bandić, usprotivio tom prijedlogu otkupa radničkih potraživanja, i pokušao srušiti prijedlog.

Na predsjedničkim izborima 2019. godine kandidirala se kao kandidatkinja Radničke fronte i Socijalističke radničke partije, osvojivši 1,12% glasova. Na parlamentarnim izborima 2020. godine izabrana je za zastupnicu u Hrvatskom saboru kao dio platforme Zeleno-lijeve koalicije. Tijekom svog saborskog mandata bila među aktivnijim saborskim zastupnicima, ističući se borbom za radnička prava, uključujući sprječavanje donošenja zakona koji bi omogućio isplatu plaća manjih od minimalne, te zalaganjem za transparentnost u financijskom sektoru.

Godine 2021. najavila je kandidaturu za gradonačelnicu Rijeke, što je dovelo do raskola unutar Zeleno-lijeve koalicije i izlaska Radničke fronte iz iste. Na parlamentarnim izborima 2024. godine Radnička fronta nije prešla izborni prag, čime je ostala bez zastupničkog mjesta u Saboru. Nakon izlaska iz Sabora, nastavila je javno kritizirati vladu zbog politike prema stranim radnicima, tvrdeći da masovni uvoz radne snage snižava cijenu rada i pogoršava položaj domaćih radnika.

Stavovi Katarine Peović razlikuju se od drugih lijevih političara u Hrvatskoj u nekoliko ključnih točaka, posebno po svojoj radikalnosti, konzistentnosti i ideološkoj jasnoći. Peović i Radnička fronta zagovaraju ukidanje kapitalizma i uvođenje socijalističkog društveno-ekonomskog sustava, uključujući radničko samoupravljanje, nacionalizaciju strateških resursa i demokratizaciju ekonomije za razliku od stranaka poput SDP-a ili Možemo! koje se uglavnom zalažu za „reformirani kapitalizam“ s više regulacije i socijalne osjetljivosti, ali ne dovode u pitanje vlasničke odnose.

Peović je vrlo kritična i prema Europskoj uniji i NATO-u te ih smatra instrumentima neoliberalnog i imperijalnog poretka. Dosljedno inzistira na interesima radničke klase, uključujući ponovno uvođenje kvota za strane radnike, ograničavanje outsourcinga, zabranu isplata plaća ispod minimalca i veća prava sindikata.

Katarina Peović je poznata po konzistentnosti: njezini stavovi se ne mijenjaju ovisno o političkom vjetru ili javnom mnijenju. Ostale lijeve stranke, osobito SDP, često su kritizirane za pragmatizam i populizam radi opstanka.  Zbog toga Peović često kritizira Možemo! i SDP zbog, kako kaže, “nedosljednog ili elitističkog pristupa”. Neki je zbog toga smatraju teško suradljivom, dok drugi hvale njezinu nepopustljivost prema sistemskim kompromisima.

Prije političke karijere, Peović je bila aktivna u glazbi kao gitaristica u ženskom rock i heavy metal bendu Maxmett, a kasnije je svirala i u drugim bendovima poput Rebels Room, Stampedo i Pozdrav Azri.

Također je autorica nekoliko znanstvenih radova i knjiga, uključujući “Mediji i kultura: ideologija medija nakon decentralizacije”, “Marx u digitalnom dobu: dijalektički materijalizam na vratima tehnologije” i “Spontana ideologija svakodnevnih pojmova”.

Promet je jedna od najvažnijih tema ovih izbora? Tko je po vama za tu situaciju kriv? Svi dosadašnji obnašatelji vlasti ili i građani?

Ne postoji grad koji je riješio prometne gužve ako nije dobro organizirao javni prijevoz. Iz godine u godinu broj putnika ZET-a je u padu i taj trend se nije promijenio u četiri godine nove vlasti. Radnička fronta se zalaže za jačanje javnog prijevoza – kroz besplatno korištenje za krajnje korisnike, kroz jačanje voznih redova, posebno prema kvartovima izvan šireg centra grada.

Ako uđete u gradsku skupštinu, koja bi ste rješenja predložili za smanjenje prometnih gužvi, a koja se mogu ostvariti u jednom mandatu?

Osim uvođenja besplatnog javnog prijevoza za sve korisnike potrebno je ojačati i vozne redove. Nije dovoljno samo uvesti nove tramvaje, već je ključno da se pojačaju vozni redovi osobito prema kvartovima izvan šireg centra grada. A tu se ZET u zadnje četiri godine nije iskazao već su i tramvajski, a posebno autobusni rasporedi vožnje značajno reducirani (i to još dodatno, mimo onoga što je službeni vozni red).

Možemo imati najnovije tramvaje i autobuse, ali ako ne voze dovoljno redovito, ljudi će sve više izbjegavati javni prijevoz, što se nažalost i dešava.

Priuštivo stanovanje je problem koji muči dobar dio Europe. U Zagrebu pored demografskog pada s jedne strane i kontinuirane izgradnje novih stanova i kuća s druge strane, svi si ne mogu osigurati krov nad glavom. Tko si tokom radnog vijeka ne osigura vlastite kvadrate, taj je u starim danima osuđen na još veću bijedu. Istovremeno imamo na tisuće praznih zapuštenih i neodržavanih kuća i stanova. Kako bi vi riješili taj gordijski čvor?

Sve dok je stambeno pitanje, kao temeljna ljudska potreba komodificirano, tu neće biti pravih rješenja jer je cilj građevinskog lobija što veća zarada. Nije potrebno da imamo vlasništvo nad nekretninom, već je bitno da ostvarimo pravo na temeljnu potrebu – a to je krov nad glavom. Potrebno je dekomodificirati tu kao i sve druge temeljne potrebe – od zdravstvene zaštite, do obrazovanja i prehrane. Do tog rješenja, za koji ne postoji politički okvir i konsenzus jer se stalno stvara lažna slika „kapitalizma s ljudskim licem” do kojeg nikako da dođemo, prijelazno rješenje bilo bi porez na bogatstvo. Taj prijedlog smo obrazložili i predstavili u Saboru u prošlom sazivu. Bogatstvo treba progresivno oporezivati jer dok postoji pravo na stanovanje, ne postoji pravo na bogaćenje.

Po čemu se vaš program za Zagreb razlikuje od ostalih? Zašto bi vama glasači trebali povjeriti svoj glas? Mnogi ljudi govore da bi političari trebali imati iskustva iz privatnog sektora. Kakvo je vaše mišljenje o tome?

To ne može biti dalje od istine i razuma. Poduzetništvo je oblik egzistencije koji nameće sebično ponašanje – nije stvar u tome da su ljudi loši, ali ukoliko želiš biti dobar kapitalist, prisiljen si na akumulaciju koja proizlazi iz onoga što se zove „željezni zakon konkurencije”. Naravno da su toga mnogi poduzetnici svjesni. Pa i u RF-u imamo malih poduzetnika.
No mnogi poduzetnici su najgori promicatelji takve spontane ideologije koja zagovara zaoštrene i nesolidarne društvene odnose. Vlasnici i zaposlenici malih i srednjih poduzeća zagovaraju što niže poreze za poduzetnike i iz svoje sužene perspektive ispravno, percipiraju ekonomsku realnost koja se na njih neposredno odnosi. Oni možda govore istinu kada kažu da porezi i doprinosi koje plaćaju predstavljaju za njih ozbiljno opterećenje, no problem je kada se ta individualna perspektiva koristi za zaključke o funkcioniranju i dinamici ukupnog ekonomskog sustava. To je kao da smatramo da se Sunce kreće oko Zemlje jer mi to tako vidimo. Da se vodimo njihovim zaključcima zavladao bi okrutan socijalni darvinizam, ne bi bilo solidarnosti, porezi na kapital bi se drastično smanjivali, što se nažalost i dešava, iako su porezi oblik društvene solidarne preraspodjele.

No nije čudno da se stvara društvena klima koju ste spomenuli – da se smatra da baš poduzetnici trebaju našoj politici. S druge strane se one koji mogu pristupiti problemu bez pristranosti – profesore i znanstvenike – često naziva „uhljebima” koji, kako se to lijepo mantra, „nemaju ni dana u realnom sektoru”. Kapital stalno proizvodi svoje uvjete postojanja, pa tako proizvodi i ideologiju koja osigurava da se zadrže kapitalistički odnosi dominacije, nejednakosti i najopasnije, neracionalnog načina proizvodnje i osiguravanja ljudskih potreba.

Zašto se poduzetnici slabo uključuju u politiku, bila ona i lokalna? Izbjegavaju biti i na listama za mjesne odbore koji su budimo iskreni besmisleni i povijesna ostavština iz doba Jugoslavije.

Poduzetnicima i ne treba da budu direktno uključeni kako bi država i državni službenici, pa i na lokalnoj razini, zastupali i provodili njihove interese, koji su često u sukobu s interesima društvene većine. Pripuz u Zagrebu je najbolji primjer – iako je aktualna vlast najavljivala raskid svih ugovora s ovim poduzetnikom, obnovili su s njim ugovore. Iako aktualna vlast, kao i većina parlamentarne opozicije inzistira na tome da samo njih izaberemo, pa će nam svima biti bolje – svaki puta vidimo da nije tako. Zašto? Zato jer je na djelu je legalna korupcija, sistemska korupcija, korupcija „po slovu zakona” u kojoj je Pripuz kao i drugi kapitalisti stvorio monopol na tržištu.

Tome se možemo suprotstaviti jedino ako smo spremni na radikalna rješenja, a ljudi za njih nisu pripremljeni jer se izbori ne dobivaju na porukama koje su istinite, već uljepšanim obećanjima. Podruštvljenje i dekomodifikacija svih usluga pa tako i prikupljanja otpada, ali i stambenog pitanja kao i niz drugih temeljnih potreba (zdravstva, obrazovanja…) – su nužni koraci u rješavanju vladavine klijentelističkih skupina.
No čim se kapital „uzruja” on počinje sa tzv. „štrajkom”. To se zbiva ukoliko progresivne političke opcije dođu na vlast. Investicije opadaju, vlast prestaje biti u mogućnosti financirati socijalne programe, povećava se nezaposlenost, itd. U konačnici dolazi do gubitka vlasti. Umjesto toga aktualna vlast u Zagrebu odabrala je smiriti investitore i dati im tzv. „mali Manhattan” na Savi iako su izbore dobili na borbi protiv izgradnje Manhattana. Izgradit će se 7 nebodera od kojih će jedan biti najviši u Hrvatskoj, na ultra-malom prostoru, mimo volje stanovnika.

Aktualna vlast se prostire i Mati Rimcu iako je jasno da nitko u Zagrebu ne želi robotaksije… Primjera je bezbroj. Da bismo nešto promijenili moramo prije svega početi inzistirati na tome što se ne može, odnosno što se ne može u datom okviru i koje su to prilike koje blokiraju politike za društvenu većinu.

U slučaju da uđete u Skupštinu, hoćete li podržati koaliciju Možemo/SDP ako budu trebali vas za većinu i čime bi uvjetovali vašu podršku? Kojim točkama iz izbornog programa?

Naša podrška će biti samo za one politike koje idu u korist društvene većine, a protiv interesa klijentelističkih skupina.

Koje je vaše najveće razočarenje u domaćoj politici i zašto? Koje ste najveće greške napravili do sada u svojoj političkoj karijeri?

Može se završiti u kompromisu, ali se iz njega ne treba krenuti. Nekad smo i mi u kompromisima završavali, ali nikad iz njih nismo kretali. Većina drugih politiku smatra jednim velikim kompromisom i oportunističkim prilagođavanjem u korist osvajanja što većeg broja glasova i društveno moćnih pozicija.

Radnička Fronta u svim nacionalnim anketama loše stoji. Možete li objasniti zašto su radničke stranke izgubile svoje glasače i kako mislite privući nove?

Naša je zadaća drugačija, što mislim da ste mogli vidjeti i iz prethodnih odgovora. Nije moja niti bilo čija zadaća da nekog privlačimo – i to je logika onih koji rade za svoju, a ne za opću korist.
Mi smo nastavnice, ekonomisti, stolari, vozači, konobarice, sindikalisti, glazbenici koji smo odlučili u potpunosti volontirati u politici da bismo radili na osvještavanju ljudi, prije svega govorili o razlozima koji blokiraju bilo kakve progresivne politike.
Ja sam u skupštini grada Zagreba volontirala – znači da nisam uzela kune naknade, kao i drugi članovi koji su bili u Skupštini, a koji su imali plaću višu od prosječne plaće u RH. U Saboru sam uzimala samo iznos koji je bio u razini moje plaće na fakultetu. Prvo pravilo je da se od politike ne zarađuje.

Politika je umijeće mogućeg. Od čega ste vi spremni odustati, ali za stvarno, a ne s figom u džepovima kako bi mogli nešto mijenjati?

Ako je cilj biti „fleksibilan”, kako se to voli reći u politici, onda mi nismo fleksibilni. No mislim da je fleksibilnih sasvim pristojan broj i da će i bez nas sasvim lijepo fleksibilno „plesati” i dalje.