Povratak u stvarnost

Kada bi se tako detaljno analizirao mirovinski sustav, kako se detaljno analizirala minimalna mogućnost da Vatreni uđu u završnicu, u sustavu ne bi bilo niti jednog lažnog umirovljenika. U nogometu se vrte ogromne količine novca, svaki korak na nogometnom terenu može nekome donijeti bogatstvo. Kada u igri ne ide, onda su krivci negdje drugdje, a Hrvati su manje domoljubni, ako vjeruju ono što očima vide.

Slovenci su izborili neriješeno, da bi naši išli dalje, trebali su izgubiti s više od 3 : 0, no učinili su puno za nas. Konačno su riješili Hrvate ispraznog naklapanja o šansama da idu dalje, ali i troškova koji bi naši imali da čekaju do srijede. Građani neće više trošiti novce na putovanja u Njemačku i time pomagati njemačko gospodarstvo.

Danas se vraćamo na domaći teren u svakidašnjicu u kojoj su dugovi za zdravstvo dosegli povijesni rast. Veledrogerije prijete da će obustaviti isporuku lijekova, zbog duga koje imaju bolnice, a naši odgovorni vele, da dug nije rekordan, da potencijala ima, da bude i veći. Čekati nekoga da plati isporučenu robu 180 dana u vrijeme inflacije, je isto kao kad umirovljenici čekaju da im se usklade mirovine s cijenama u dućanu 240 dana. Nikome u ministarstvu nije palo na pamet da izračuna koliko bi cijene lijekova i bolničkog materijala mogle biti manje, da je rok plaćanja računa 30 dana.

Umirovljenici kao najveći potrošači lijekova, zbog dobi u kojoj zdravlje popušta, direktno su pogođeni cijenama lijekova koji su puno skuplji zbog fiskalne situacije koju nameće država. Koga boli, taj se hvata za slamku spasa koju vidi u lijeku, koji mu preporučio liječnik i ta slamka postaje jedina nada, a onda šok u cijeni, za koju nema novaca. Gubitak nade vodi ljude u depresiju, postaju nemoćni i puno bolesniji nego bi bili da žive u uvjerenju da će imati dostupno liječenje i potrebne lijekove.

S druge strane država zarađuje na tome da umirovljenici nakupe zaostatke za usklađivanje, tehnički su opremljeni tako da se zaostatak oporezuje, iako umirovljenik po mjesečnim prihodima nije prošao porezni limit. Porez se naplati, uzmu se ljudima novci koji im trebaju za lijekove, hranu, kakav zaostali dug, da bi se financirali svakakvi “marifetluci” iz kombinacija revijalnog sadržaja vlade, koja parazitira na hinjenom domoljublju.

Umjesto da država ljudima koji su svoje odradili, daje akontaciju isplate koja im zakonski pripada, vlada se besplatno kreditira tim novcem godinu dana. Već sada u novinama vijesti da umirovljenike očekuje veliko povećanje mirovina u 7 mjesecu, a isplata će biti u 10 kada se isplaćuje mirovina za 9. sa zaostacima za 7. i 8. mjesec. Na zaostatke ide porez, na čekanje na isplatu, nema kamata.

Puno je to više novaca nego potražnje MOL za razliku u cijeni plina. Mađari svoje novce traže arbitražnom pred međunarodnim sudovima, no umirovljenici Hrvatske nemaju nikakvu zaštitu. Država ih cipelari, fiskalno iscrpljuje. Prepušteni su na nemilost bešćutnim birokratima, koji uzimaju onima koji se ne znaju obraniti i tražiti ono što im po zakonu pripada.

U Saboru kao predstavnik umirovljenika sjedi čovjek koji je umirovljenike žrtvovao za nastavak osobne karijere. Kojem nije dovoljno predviđeno vrijeme, kako bi nahvalio vladu kako uspješno potkrada umirovljenike. Koliko bi ovrha u Hrvatskoj bilo manje, da umirovljenici dobivaju mirovine usklađene s cijenama od prošlog mjeseca, da mogu svoje račune platiti na vrijeme.

U BIH u kojoj su se skrasili svi naši osuđeni lopovi, manje su okrutni prema umirovljenicima. Oni usklađivanje dobiju akontacijom, razlika u PDV – u je 9 % i kupovina moć njihove mirovine vrlo je blizu naše, a najviše su jeftiniji lijekovi.

Vlada Andreja Plenkovića umirovljenike po kupovnoj moći gurnula je u 2015. godinu. To joj je uspjelo jer su neutralizirali sve pokušaji da umirovljenici imaju svoje predstavnike koji bi razumjeli problematiku i borili se da se stanje popravi.

Andreju Plenković jasno je da je stanje neodrživo. Mirovinski fond opterećen je isplatama mirovina bez pokrića u uplatama, koje su nastale političkim odlukama, a nemaju veze s radom, već očuvanjem stabilnosti vlade, koja je većinu građana otjerala u zonu siromaštva.

Hrvatska ima poštenih i marljivih ljudi, i može bolje. Samo treba uistinu htjeti promjene.