Treba li Hrvatska priznati ovakvu Palestinsku državu ?

Svatko normalan, danas se pita kako je dobar dio Zapadnog svijeta prigrlio vrijednosti diktatora ili terorista. Gdje je to naša demokracija zakazala da ljudi imaju simpatije i razumijevanje prema Putinu, Hamasu ili Castru na primjer. Kako lijevi progresivci podržavaju islamofašiste? Zašto ljudi daju prednost autoritativnim vođama i njihovim sistemima, a ne našoj demokraciji? Zašto žele priznati pravo na postojanje državi koja drugoj državi ne priznaje pravo na postojanje?

Prošle godine 7. listopada pokret Hamas koji s razlogom smatraju terorističkim jer podupire takve aktivnosti, a koji vlada Pojasom Gaze od 2007. godine i koji ne priznaje pravo Izraela na postojanje u bilo kakvim granicama, te ga želi potpuno uništiti, počinio je masovno ubojstvo izraelskih civila na izraelskom tlu. To je dovoljan razlog da bilo koja zemlja objavi drugoj rat.

Koji je bio motiv napada Hamasa i danas je teško za dokučiti i dokazati. Najvjerojatnije je da su htjeli izazvati novi arapsko-izraelski rat u koji bi se uključili Palestinci sa Zapadne obale, Sirija, Hezbolah, a možda i druge arapske države, te Palestinci koji žive u samom Izraelu i čine 21 posto stanovništva. Očekivali da će njihove rakete zbog velike blizine polučiti veći uspjeh, ali dobar dio raketa je bio srušen. Umjesto vojnih postrojenja, žrtve tog napada su uglavnom bili civili.

Stanovnici Gaze su s radosti i veseljem popratili ovaj napad kao da se ništa neće dogoditi. Nije se tome za čuditi. Ako godinama gledaš Al-Jazeeru i slične tv stanice, pratiš takve stranice na društvenim mrežama i vjeruješ u potpunosti riječima vođa Hamasa, tada moraš biti isprane glave poput Nijemaca u vrijeme Trećeg Reicha. „Bog je velik“ vikalo se po ulicama. Pjevalo. Plesalo.

Ali svima sa imalo mozga je bilo odmah jasno da će Izrael žestoko uzvratiti i da će stradati civili u Gazi. No kada je teroriste ikada interesirala vrijednost ljudskog života, pa i svojih sunarodnjaka. Svoje oružje su čuvali među civilima; u školama, bolnicama, džamijama, u gusto naseljenim stambenim područjima.

Kada je počeo Izraelski napad, Palestinci su vjerovali da će se to brzo riješiti i da će brzo doći trupe UN-a i zaustaviti Izraelce. Ali i u tome su se prevarili. Nitko nije izrazio želju da pošalje svoje vojnike. Nitko nije izrazio želju niti da primi izbjeglice ili ranjene. Svi redom su postepeno osudili intenzitet izraelskog napada i to je sve. Više ih je pogodila smrt liječnika koji su došli pomoći stanovništvu. Ta osuda nije zaustavila napade niti spasila neke živote.

Istovremeno da je Hamasu stalo do vlastitog stanovništva, uvijek su ako ne žele u potpunosti kapitulirati mogli predati izraelske zarobljenike i time zaustaviti bombardiranje. Ovako Hamas indirektno čini ratne zločine nad vlastitim stanovništvom i snosi krivnju za patnje Palestinaca u Gazi.

Kao reakciju na legitimni rat Izraela protiv Hamasa, kada nitko drugi nije nešto žešće reagirao, američki radikalni studenti zauzeli su kampuse i zgrade mnogih sveučilišta. Pri tome su onemogućili predavanja ili podjelu diploma, spriječili druge studente, posebno one židovske, koji su željeli učiti, da uđu u svoje sobe, razrede ili predavaonice. Nije ih smetao Hamas, radikalni islamistički pokret s genocidnim namjerama protiv Židova. Nisu im smetali vrijednosti koje među svojim narodom zagovara.

Njegovi mladi sljedbenici zapravo su Omladina Hamasa. Kada pjevaju“ Od rijeke do mora, Palestina će biti slobodna“, oni misle da ne bi trebalo postojati država Izrael između rijeke Jordana i Sredozemnog mora. To je zapravo posredno pozivanje na genocid.

Glasni aktivisti su manjina među studentima, ali s ne razmjernim utjecajem. Mladi aktivisti nisu uvijek u pravu, niti uvijek razumni. Tako su nekada ti mladi studenti podržavali prije 2. svjetskog rata komuniste i fašiste, a poslije recimo Maoiste, Sandiniste, Castra i Che Gevaru.

Karim Khan, glavni tužitelj Međunarodnog kaznenog suda (ICC) u Haagu je 20. svibnja 2024. zatražio od suda da izda nalog za uhićenje počinitelja masakra nad izraelskim civilima 7. listopada, vođom Hamasa Yahyom Sinwara i još dvojicom njegovih pomagača, kao i za izraelskog premijera Netanyahua i ministra obrane Gallanta. Sve ih je strpao u isti koš.

Tako gledano netko je 1945. nakon što su teško bombardirani njemački gradovi ili bačena nuklearna bomba na Hirošimu i Nagasaki trebao optužiti za ratne zločine osim Hitlera ili Toya i Churchilla i Trumana. Izgleda to prilično smiješno. Staviti vođu terorističke organizacije u isti nivo kao i premijera koji ipak odgovara demokratski izabranom parlamentu u kojoj živi više 2 miliona Palestinaca i koji ima dužnost štititi živote svojih građana, pa i tih Palestinaca. Po logici glavnog tužitelja Britanija nije bila ništa bola od Trećeg Reicha, a vlast u Izraelu jednaka Hamasovoj. Ako je to isto zašto, smatramo Hamas terorističkom organizacijom. Zar se svi zajedno ne trebamo boriti protiv terorizma?

Ovo nas dovodi do srži problema. Dva temeljna pitanje političke filozofije i misli; koji način vladanja je dobar, bolji od drugog, te smijemo li se mi miješati u unutarnje stvari drugih zemalja, makar u njima vidjeli kršenja ljudskih prava, ogromne korupcije ili ne. Da li zbog vlastitih grijeha trebamo prestati suditi druge? Ako se nijedan ne suprotstavi, zlo će pobijediti.

Neki misle da je Palestina sa dvije države rješenje, ali o praksi to neće funkcionirati jer su Gaza i Zapadna obala fizički odvojene. Jedino praktično rješenje bi bilo rješenje Palestine sa tri države, Izraela, Zapadne obale i Gaze, pri čemu bi Jeruzalem ostao glavni grad Izraela. U takvom scenariju Palestinci na Zapadnoj obali ne bi trebali biti više žrtve politike Hamasa i mogli bi uz pomoć saveznika iz pregovarati sa Izraelom da njihovi doseljenici napuste brojna naselja na Zapadnoj obali.

Kada se sve uzme u obzir, jasno je zašto Plenković ne smatra potrebnim priznati Palestinsku državu. To što Možemo smatra potrebnim je upravo na tragu razmišljanja tih studenata sa američkih sveučilišta.