Budućnost Zelenog sporazuma

Europski zeleni sporazum, poznat i kao Green Deal, važna je tema europskih izbora koji građane članica Europske unije očekuju sljedeći tjedan. Neki zadaju još ambicioznije ciljeve, drugi bi to htjeli korigirati u nekim točkama, a ima i onih koji bi to najradije maknuli sa stola. Slogani poput “Otkazat ćemo Green Deal” i slični pojavljuju se u europskoj kampanji za europske izbore.

Mora se priznati da većina zakonodavstva koje pripada ovom Europskom zelenom sporazumu nije osobito problematično. No, vrag se kao i obično, krije u detaljima. Zbog toga se i na europskoj razini postupno promiče ideja revizije nekih akata.

Osnovna polazišta

Svatko bi trebao cijeniti i pozdraviti sve što doprinosi boljoj kvaliteti okoliša u najširem smislu te riječi. Manje onečišćenja zraka, vode i tla znači zdraviji život za sve. Obnova prirodnih staništa – primjerice šuma, močvara, rijeka, jezera – znači bolje stanje cijele zemlje, veću otpornost na suše i poplave. Raznovrsnija staništa znače manju potrebu za kemijskim iskorjenjivanjem životinjskih i biljnih štetnika.

Manje nepotrebnog otpada i njegovo recikliranje znači manje opterećenje za okoliš, ali i manje troškove za dobivanje primarnih sirovina, primjerice drva za proizvodnju papira ili nafte za proizvodnju plastike.

Podržavanje lokalnog uzgoja ne samo da smanjuje potrošnju goriva kod prijevoza hrane (često s drugog kraja planeta), već podržava lokalno gospodarstvo i održava zemljišta u urednom stanju.

Primjera za to ima bezbroj, a mnogi od njih su namjerno pretvoreni u zakonske akte, poznate pod zajedničkim nazivom Green Deal. No, uvijek će ostati pitanje u kojem su obliku dospjeli u zakonodavstvo i doprinose li stvarno deklariranom cilju kroz odobreni tekst. Pogreška može značiti da troškovi – ekonomski, društveni, ali i okolišni – mogu biti veći od doprinosa poboljšanju okoliša.

Što je Green Deal?

Iako ovaj termin koriste svi, a posljednjih mjeseci s nadolazećim europskim izborima gotovo svaki ozbiljni kandidat za političku funkciju, odgovor na pitanje što je Green Deal nije sasvim jednostavan.

Sve je započelo 2019. predstavljanjem investicijskog plana Europskog zelenog dogovora, Mehanizma pravedne tranzicije, Europskog klimatskog zakonodavstva za osiguranje klimatske neutralnosti EU do 2050. te Europskog klimatskog pakta.

Uslijedili su zatim specifičniji zakoni koji su utjecali na pojedina područja: Europska industrijska strategija, Akcijski plan EU za kružno gospodarstvo, Strategija od farme do stola, Strategija raznolikosti.

Zatim su dodani pravni akti koji se odnose na obnovljive izvore, vodik ili baterije, ali i planove u području poljoprivrede. Na primjer o korištenju pesticida, takozvanoj metanskoj strategiju koja se uglavnom odnosi na uzgoj stoke i peradi ili na područje posvećeno građevinskoj industriji kroz obnovu zgrada s ciljem energetske učinkovitosti.

Komisija je postupno donosila daljnje propise u području trgovanja emisijama, te uspjela nametnuti tzv. Carbon duty. Predložila je daljnje pooštravanje emisijskih standarda, što je uključivalo de facto zabranu prodaje automobila s motorima s unutarnjim izgaranjem nakon 2035.

Sa postepenom spoznajom socijalnih posljedica i financijskog opterećenja velikog dijela stanovništva javila se ideju o osnivanju Socijalno-klimatskog fonda. Učinci na industriju trebali su se riješiti novim industrijskim sporazumom, a pristup resursima potrebnim za elektrifikaciju svih područja života kroz zakonski akt o kritičnim sirovinama.

Pri tome Green Deal uključuje i druge komponente specifične za određene sektor, primjerice u vezi s morskom travom, certificiranja uvoza iz trećih zemalja u nastojanju da se spriječi krčenje tropskih šuma, zaštite ozonskog omotača, tzv. prava na popravak proizvoda, zaštitu oprašivača i slično.

Već iz ovog opširnog i nepotpunog popisa vidi se da Green Deal nije jedan cjelovit materijal, već ima mnogo komponenti od kojih se neke mogu objektivno procijeniti, druge su bile predmet sporova, a ima i onih koje su naprosto kontroverzne.

Ubrzo nakon objave Green Deala, svijet je bio pogođen pandemijom Covida, koja je uništila ne samo zdravlje i živote ljudi, već i živote ljudi zbog mjera koja su se odnosila na gospodarstva. Stoga je nastao sanacijski plan (sustav subvencija i kredita) koji je trebao oživjeti gospodarstvo obojen idejom Green Deala, pa je svaka zemlja nastojala svoj plan učiniti što zelenijim kako bi dobila novac.

Planovi se sudaraju sa stvarnošću

Dok se radilo o deklaracijama i političkim izjavama, postojala je i javna podrška namjerama sadržanim u Green Dealu. Tome svjedoče uspjesi zelenih stranaka u nekim zemljama, kao i sklonost zelenim temama većih i tradicionalnijih stranaka. Uostalom, o to vrijeme je i javnost gledala sa simpatijama prosvjede mladeži za bolji okoliš koje je inspirirala (tadašnja) tinejdžerica Greta Thunberg. Međutim, kada su se mjere počele manifestirati u praksi i u pojedinim zemljama su se počeli odobravati zakoni, počelo se polako mijenjati i javno mnijenje.

Protiv „metanske strategije“ ustali su farmeri u Nizozemskoj. Ideja zabrane kotlova na plin i kruta goriva u Njemačkoj uzrokovala je rast popularnosti ekstremno desne stranke AfD. Ankete i procjene uoči europskih izbora tako pokazuju da će se cjelokupna europska politika okrenuti udesno. Tradicionalno, Europska pučka stranka (EPP) gotovo je sigurna da će pobijediti na izborima, ali neće sama imati većinu.

Sam EPP već u svom programu najavljuje reviziju Green Deala, odnosno njegovih ključnih kontroverznih dijelova – primjerice, zabrane motora s unutarnjim izgaranjem. Želi se usredotočiti na oživljavanje europske industrije. ECR je sličnog mišljenja. I tako, iako bi velik dio socijalista (S&D) i liberala (Renew) želio uz podršku Zelenih nastaviti ustaljeni tempo, pa i ubrzati ga, bez EPP-a neće imati dovoljan mandat za to. Stoga, žele li i dalje sudjelovati u vlasti i imati značajniju riječ u sastavu Europske komisije, morat će prihvatiti kompromise koje predlažu Narodna stranka i ECR. Više-manje je jasno da će Green Deal biti preispitan.

Otkazivanje cjelokupnog Green Deala više nije niti politički moguće, a ne bi bilo primjereno ni sa stajališta zaštite okoliša. Stoga će biti važno usredotočiti se na ključna kontroverzna područja.

To zahtijeva primjerice EPP, ali i francuski predsjednik Emmanuel Macron, čija je stranka je ključna članica grupe Renew – pa bi zato europski liberali mogli biti skloniji prilagodbama u Europskom zelenom planu, iako se neki članovi ove frakcije predstavljaju s izrazito prozelenom agendom i općenito promiču one najradikalnije formulacije pojedinačnih mjera.

Problematične komponente Green Deala

“Najpopularnije” teme uključuju, bez rasprave, de facto zabranu automobila s motorima s unutarnjim izgaranjem. U tehničkom smislu, riječ je o zabrani prodaje i registracije novih automobila s emisijom koja nije nulta nakon 2035. Kritičari roka 2035. ističu da čak i ako je tada u Europi moguće proizvoditi samo električne automobile, problem je, s jedne strane, pokrivenost stanicama za punjenje, ali što je još gore, bit će potrebne stotine milijardi eura za izgradnju i jačanje prijenosnih mreža i proizvodnih kapaciteta usprkos trenutačnom padu potrošnje električne energije zbog modernizacije pogona i deindustralizacije cijelog kontinenta. Drugi veliki potrošači električne energije mogli bi postati podatkovni i računalni centri zbog sve veće upotrebe umjetne inteligencije i rasta broja svih mogućih podataka. Zbog toga bez velikih investicija u energetski sektor postoji opravdana opasnost od velikih prekida opskrbe električnom energijom ili racionalizacije potrošnje električne energije.

S obzirom na predizborna očekivanja, moguće je da će zapravo doći do temeljitog preispitivanja ukupne sklonosti elektromobilnosti. Istodobno, to se odnosi i na pooštravanje na nultu razinu ne samo za automobile, već i za kamione. Upitna je i obveza obnove zgrada koja bi postupno trebala biti obvezna za sve vrste upravnih ili stambenih zgrada.

Još jedna problematična točka je količina administracije koju i privatni i javni sektor moraju napraviti prilikom pisanja raznih izvješća i izvještaja. Gotovo svaki dio zakona sadrži odredbe o stvaranju relevantnih kontrolnih tijela koja će prikupljati informacije i potom ih sažimati na srednjoeuropskoj razini.  To znači zapošljavanje najmanje desetaka tisuća službenika diljem Europske unije, čiji rad neće rezultirati nikakvom ekonomskom dodanom vrijednošću.

Neizravno s time povezano je i stvaranje Fonda za socijalnu klimu, koji bi trebao nadoknaditi troškove siromašnijem dijelu stanovništva, primjerice u slučaju poreza na emisije u prometu i stanovanju. Treba prikupiti milijarde eura koji će se potom preraspodijeliti.

Reevaluacija ciljeva trebala bi se odnositi i na udio smanjenja emisije u odnosu na referentnu 1990. godinu. Prvo se krenulo sa gašenjem termoelektrana na ugljen i taj trend će se nastaviti. No gašenje elektrana na naftu i plin će biti mnogo zahtjevnije. Sve će to rezultirati poskupljenjem električne energije jer će trebati izgraditi nove stabilne izvore energije. Suše mogu zaustaviti hidroelektrane, vjetar ne mora puhati, a sunce ne sije 24 sata. Osim toga s vremenom će trebati izgraditi i postrojenja za reciklaciju svih tih baterija iz vozila, ali i solarnih ploča.

Bez značajnih ograničenja transporta i mobilnosti, ciljevi su nedostižni. Uštede energije su isključene uz trenutne tehnološke mogućnosti i očuvanje trenutne industrijske baze svake zemlje.  Drugim riječima, kako bismo ispunili svoje ciljeve smanjenja emisija, velika industrijska poduzeća morala bi napustiti EU. U načelu, prednost treba dati onim rješenjima koja vode do usporedivih rezultata uz niže ukupne troškove. Prosječna cijena smanjenja emisija znatno je premašila cijenu emisijske jedinice po toni ugljičnog dioksida proizvedenog ETS sustavom, koja je u “najskupljim” razdobljima iznosila oko 100 eura.

Smanjenje emisija povećanjem udjela vozila bez emisija zahtijeva ili velike troškove državnog proračuna kroz subvencije za kupnju i druge pogodnosti električnih automobila ili visoke privatne troškove kroz porezne kazne za posjedovanje automobila s motorom s unutarnjim izgaranjem. Pokazalo se u praksi da je ukidanje programa subvencioniranja u nekoliko zemalja dovelo do pada novoregistriranih električnih automobila.

Apsolutno je nužno da se svi standardi koji sadrže bilo kakve tvrdnje o tehničkim mogućnostima bilo kojeg od pogođenih područja unaprijed konzultiraju s onima koji se u ova tehnička pitanja razumiju iz prakse. Primjer toga je izvorni oblik prijedloga standarda emisije Euro 7 koji je u praksi bio neprovediv jer je zahtijevao napredne tehnologije u kratkom roku koje proizvođači automobila nisu imali priliku razviti i testirati.

Činjenica da se mjere često poduzimaju bez potrebne tehničke osnove i samo na temelju ideološkog uvjerenja o potrebi rješavanja klimatske krize, dovodi da se plodna zemlja umjesto za proizvodnju hrane koristi za proizvodnju biogoriva, što se s vremenom pokazalo kao slijepa ulica.

U svakom slučaju: zakonodavni vrtlog koji je donio desetke zakonodavnih akata poznatih zajednički kao Green Deal u sadašnjem sazivu Europskog parlamenta doživjeti će najvjerojatnije predah.

Vjerojatno će se napraviti nova procjena i revizija najproblematičnijih zakona, čak i onih pravila koja su na prvi pogled besprijekorna. Na primjer, zbog uklanjanja nepotrebne administracije. Ako se to ne napravi, Europska unija bi mogla uništiti vlastito gospodarstvo koje bi trebalo biti temelj za financiranje svih politika vezanih uz zaštitu okoliša i okrenuti građane jedne protiv drugih. Mogla bi se javiti nova polarizacija među ljudima, opasnija i od one uzrokovane rodnom agendom.