Kraljica Ursula

Na trenutke je podsjećalo na krunidbu kada je najveća europska obitelj političkih stranaka, narodnjački EPP, na kongresu u ožujku u Bukureštu izabrao ponovo trenutačnu predsjednicu Europske komisije Ursulu von der Leyen za svojeg predvodnika na sljedećim europskim izborima.

Iako su neke stranke poput francuskih republikanaca glasovale protiv nje, a druge poput Austrijske narodne stranke nisu ni digle ruku za izborni program EPP-a, na kraju su slavili 65-godišnju Njemicu, koju neki u Bruxellesu zlobno nazivaju “Kraljicom Europe”, a koju je časopis Forbes nedavno ponovno proglasio “najmoćnijom ženom na svijetu”. Ona je jedan od misterija. Kako kraj svojih neuspjeha i ne prevelike popularnosti ima sasvim pristojne šanse osvajanja drugog mandata na čelu Europske komisije.

Koja je tajna njezina uspjeha?

“Europski zeleni dogovor” je djete von der Leyen. Nekoliko mjeseci nakon što je preuzela mjesto predsjednice Europske komisije, najavila je najambiciozniju politiku zaštite klime do sada. Sada, 2024. godine se u kampanji izražava vrlo oprezno.

Najhitnije pitanje je zabrana registracije novih automobila s motorom s unutarnjim izgaranjem u EU od 2035. godine, koju je sama progurala. Sada je u veljači naglasila da će se ovaj ambiciozni cilj ionako preispitati 2026., sada je naznačila da će odluka o postupnom ukidanju motora s unutarnjim izgaranjem biti preispitana ranije. U izbornom programu Europske pučke stranke sada  stoji da bi “inženjeri, a ne političari, trebali zajedno s tržištem odlučiti o najboljoj tehnologiji za postizanje ugljične neutralnosti”.

Osobna prijateljica bivše njemačke kancelarke Angele Merkel, autentična je predstavnica njemačke “kulture dobrodošlice”, koja se očitovala u prijemu više od milijun ljudi s Bliskog istoka 2015.-2016. Vladajući CDU pričao je samo “Willkommenskultur” kako bi zadovoljio šeficu, a sama von der Leyen osobno je primila mladog Sirijca u svojoj vili u blizini Hannovera. Izborni manifest EPP-a 2024. sada preporuča najradikalnije modele za zaustavljanje protoka migranata viđene u Europi te slanje ilegalnih migranata u zemlje mimo EU uz naknadu.

Putovala s talijanskim postfašističkom premijerkom Giorgiom Meloni u Tunis i u Kairo, kako bi sklopila sporazume s tim zemljama o zaustavljanju izbjegličkog vala u zamjenu za financijsku pomoć tešku milijarde eura. Činjenica da se usredotočila na suzbijanje migracija odražava rastuću ideološku simbiozu između narodnjačke EPP von der Leyen i konzervativne ECR.

EPP u Bruxellesu tradicionalno funkcionira u neformalnoj velikoj koaliciji s europskim socijaldemokratima, a kojima su se u ovom mandatu pridružile grupacije liberalnih i zelenih stranaka.

Sada, međutim, EPP prvi put priznaje suradnju s ECR-om, koji računa na dobar izborni rezultat, posebice zahvaljujući utjecaju Meloni u Italiji. Kada je predstavnik Zelenih Bas Eickhout u nedavnoj raspravi od von der Leyen želio čuti da neće surađivati ​​s ECR-om, iznenadio ga je odgovor predsjednice: “To dosta ovisi o sastavu parlamenta i o tome tko pripada kojem zastupničkom klubu.” Konzervativcima iz EPP se čini prirodnim da ideološki iscrpljeni preferiraju suradnju s konzervativnijim ECR-om nego sa Zelenima.

Luteranka Ursula tradicionalno je pripadala liberalnom krilu CDU-a. Zbog toga su njezinu politiku kritizirali konzervativci iz vlastite stranke, dok ju je podržavala ljevica u Bundestagu. Godine 2017. bila je jedna od 75 zastupnika CDU-a koji su glasali za istospolne brakove.

Ursula von der Leyen rođena Albrecht je pripadnik novog europlemstva, ali se udajom povezala sa starim plemstvom. Baruni von der Leyen su iz obitelji koja je nekoć stekla veliko bogatstvo tkajući svilu. Primijetio ih je čak i Karl Marx, koji je krefeldski ustanak tkalaca svile von der Leyena 1828. godine nazvao “prvim radničkim ustankom u njemačkoj povijesti”.

Bračni par živi u vili svog sada pokojnog oca Ernsta Albrechta koji je bio jedan od prvih europskih državnih službenika od osnivanja Europske komisije 1958. Prvo kao šef kabineta europskom povjereniku za tržišno natjecanje Hansu von der Groebenu, a zatim kao glavni direktor Glavne uprave za tržišno natjecanje od 1967. do 1970.

Od 1976. do 1990. bio je premijer pokrajine Donja Saska. Godine 1980. kandidirao se za nominaciju CDU-a za njemačkog kancelara, uz potporu predsjednika CDU-a Helmuta Kohla, ali je za dlaku propustio kandidaturu kolege konzervativca Franza Josefa Straußa iz CSU-a (koji je tada izgubio opće izbore od kancelara Helmuta Schmidta). Na državnim izborima 1990. godine Ernst Albrecht izgubio je ured od Gerharda Schrödera, koji je kasnije postao njemački kancelar.

Ursula ima petero braće, a jedinu sestru je izgubila od raka limfnih čvorova kada je ova imama samo 11 godina. Smrt sestre ju je dosta obilježila. Od toga da završi medicinu i postane doktorica, pa do toga da počne zagovarati biotehnološki napredak koji može spasiti živote bolesne djece, poput njezine mlađe sestre Eve-Benite.

Ursula se aktivno u politiku uključila tek za svojih 38. godina nakon što se vratila iz Kalifornije gdje je njen muž četiri godine predavao na Stanford sveučilištu. U parlament Donje Saske izabrana je 2003. te je bila tamo do 2005.ministrica u vladi Donje Saske za socijalna pitanja, žene, obitelj i zdravlje. Te 2003. tada tek kandidat za kancelara Angela Merkel ju je zadužila za izradu alternativnih prijedloga za reformu socijalne skrbi.

Kada je 2005. došla na vlast Angela Merkel je upravo Leyen izabrala za ministricu obitelji i mladih. 2009. postaje ministrica rada i socijalne skrbi, a 2013. ministrica obrane.

Tijekom svog mandata von der Leyen je njegovala imidž društvene savjesti CDU-a i pomogla Merkel da pomakne CDU u politički centar. Zalagala se za povećanje broja jaslica, za veću brigu o djeci, za uvođenje ženske kvote za glavne odbore tvrtki, za homoseksualne brakove i minimalnu plaću u cijeloj zemlji. Zbog toga je stekla neprijatelje među tradicionalnijim članovima stranke, a osvojila obožavatelje na ljevici.

Von der Leyen je također lobirala za smanjenje prepreka imigraciji za neke strane radnike, kako bi se borila protiv nedostatka kvalificiranih radnika u Njemačkoj. Tako je 2013. sklopila sporazum s vladom Filipina čiji je cilj bio pomoći filipinskim zdravstvenim radnicima da se zaposle u Njemačkoj.

Premda je bila hvaljena dok je predstavljala Njemačku kao ministrica obrane u NATO, suočila se s domaćim kritikama zbog svog stila vođenja, oslanjanja na vanjske konzultante i nedovoljnoj spremnosti vojske na izazove.

Mnoge stvari koje je radila, činila je to iz svojih uvjerenja, misleći pri tome da čini dobro, makar to na kraju nije tako bilo. Jasno da se odmah sumnja na korupciju s obzirom da skriva komunikaciju koju je vodila sa Pfizerom ili konzultantskim tvrtkama dok je bila ministrica na primjer.

Način na koji je Ursula postala predsjednica Europske komisije vrlo je zanimljiv. Nije se niti kandidirala za europske izbore, a u Bruxellesu na nju nitko nije ni računao. Njeno ime se do zadnjeg trenutka nije previše spominjalo kao ozbiljnog kandidata. Tadašnji EPP-ov “spitzenkandidat” Manfred Weber bio je neprolazan, pa ju je francuski predsjednik Emmanuel Macron – zajedno s mađarskim premijerom Viktorom Orbanom – prema Weberu izvukao iz šešira. Macron ju je poznavao, a nije štetilo niti to što je tečno govorila francuski jezik. Ako joj je Orban pomogao da postane predsjednica Europske komisije, sada sigurno žali. U trenutku kada su je čelnici država EU-a izabrali, 60-godišnjakinja je zapravo bila politički mrtva na njemačkoj političkoj sceni premda je bila ministrica u svakoj od Merkeličinih vlada.

Jedan od rijetkih koji zna zašto i kako je Ursula postala predsjednica, a on nije premda se spominjao kao mogući kandidat je Andrej Plenković. Zašto Andrej nije uspio, to možemo lako pretpostaviti. Pa u tom trenutku iza sebe nije iza sebe imao dovoljno političkog iskustva. Svega tri godine u europarlamentu i 3 godine premijerske funkcije. Smiješne reformske rezultate u Hrvatskoj.

Sada samo možemo čekati Europske izbore i vidjeti hoće li Ursula politički preživjeti.