Treba li nam Praznik rada ?
Foto: Zagreb, Prvomajska parada 1946.
Najbesmisleniji možda od svih praznika je prošao. Praznik koji više nitko istinski ne slavi, već je predmet sprdnje. To, da je nekada to bio jedan od najvažnijih državnih praznika u Jugoslaviji, malo tko se više sjeća. Obično je to pripadnik starije generacije koji je možda sudjelovao u prvomajskim paradama. nisu tu.
Povijest ovog praznika je relativno kratka. 4. svibnja 1886. američki radnici i anarhisti u Chicagu su protestirali za osmosatno radno vrijeme. Kada je policija pokušala rastjerati okupljene, nepoznata osoba je aktivirala bombu nakon čega je policija otvorila vatru. U masakru na Haymarketu poginulo je sedam policajaca i četiri prosvjednika, a deseci su ozlijeđeni. Naknadno je bez dokaza sedam anarhista osuđeno na smrt.
Kao odgovor na to, 1889. godine Druga internacionala proglasila je Prvi maj službenim praznikom rada. (Usput, nekoliko godina kasnije ova je socijalistička organizacija proglasila i Međunarodni dan žena.) Masakr u Haymarketu bio je tužan događaj, sramota za sve. Takve stvari se više ne bi smjele događati. No, je li nekakav incident iz devetnaestog stoljeća iz Chicaga doista razlog što je i više od stoljeća kasnije prvi svibnja svake godine u Hrvatskoj slobodan dan?
Krajem 1990-ih, Praznik rada mogao je izvući na ulice nekoliko ljevičarskih građana starije dobi. Danas više ni to. Praznik rada nije ništa više od slobodnog dana. Kao treći dan vikenda. Naravno, ljudi vole slobodne dane. Tko bi želio ljudima oduzeti takvu utjehu? Kakva on budala mora biti?
Praznici bi trebali biti više od slobodnih dana. Mora postojati neka misao iza njih, nešto što se na neki način može proslaviti. Tako bi barem trebalo biti. Neki to rade, svaka im čast. A čine to i najviši državni dužnosnici: bilo da održe govor na televiziji, polože negdje vijenac ili organiziraju cijeli program za blagdan. I nije bitno jesu li na vlasti ljevičari ili desničari. Većinu praznika na neki način (barem pasivno) poštuje relativno veliki dio društva.
Praznik rada je drugačiji. Pretvorio se u tradicionalnu zabavu za mase u organizaciji gradonačelnika bez obzira bili oni lijevi (Zagreb, Rijeka, Varaždin) ili desni (Osijek, Karlovac, Slavonski Brod) na kojem se dijele besplatne porcije hrane. Dok je u prošlosti ovaj praznik možda imao neko opravdanje kao simbol unošenja prava radnika u nacionalno zakonodavstvo, sada je to on izgubio jer nema više iskrenih pravih snaga koje se bore za njihove interese osim možda Radničke Fronte, a više ni radnici nisu previše zainteresirani za svoja prava. Da je tome tako dovoljno je promotriti parlamentarne izbore gdje zakon o radu ne tema. Važniji su im drugi motivi ili problemi. Solidarnosti među ljudima više nema da se organizira generalni štrajk svih radnih segmenata.
Netko bi mogao tvrditi da Praznik rada postoji i drugdje u svijetu. Istina, mnoge zemlje imaju službeno ovaj praznik, ali ne sve. Irci, Finci, Estonci, Nizozemci i Danci europski su narodi koji nemaju ovaj državni praznik, pa njegovim eventualnim ukidanjem mi ne bismo bili prvi, što ne znači da ga građani tih zemalja na neki drugi način ne obilježavaju. Mogli bi i mi.
S obzirom na vremena u kojima živimo, možda bi smo Praznik rada trebali ukinuti, a recimo dan planete Zemlje proglasiti blagdanom s obzirom na sveukupnu problematiku zaštite okoliša i klimatskih promjena uzrokovanih čovjekom. Interesi današnjih ljudi su drugačiji od onih prije 50 godina, a udio industrijskih radnika koji su bili glavni protagonisti borbe za prava zaposlenika u prošlosti iz godine u godinu se snižava.
