18. travnja 2024.

U političkoj svakodnevici nema nažalost mjesta za okoliš – Viktorov poučak br. 413

Foto: dnevnik.hr

Krajem sedamdesetih i početak osamdesetih bilo je vrijeme okolišne romantike, koja se tada počela osjećati i kod nas. Kada sam se, nakon doktorata u Njemačkoj trebao odlučiti što sa znanjem kojeg sam stekao u kemijskom inženjerstvu, bila je dilema između lukrativne industrije (najbliži sam bio INI i Petrokemiji) ili okolišu.

Odlučio sam se za okoliš. Ali ne onaj okoliš „više cvijeća, manje smeća“, već za okoliš, kao životni prostor, kojeg moramo očuvati, kako ne bi ugrozili opstanak na planeti Zemlja. Za okoliš koji se održivo koristi. Za okoliš kao resurs razvoja, pri čemu, uz ine struke i moja ima i te kako važnu ulogu.

Razlog tomu su bile i rasprave koje su se koncem šezdesetih i početkom sedamdesetih vodile u akademskoj zajednici o potrebi promjene razvoja. Sjećam se ideje toplinskih pumpi, i spominjanja njihovog instaliranja na morima i oceanima jer tamo postoji stabilna razlika između dva rezervoara topline koja su potrebna za njihovo djelovanje. Tada se već uvelike spominjao vodik, kao prijenosnik energije.

Te rasprave su doprinijele tome da je politika počela razumijevati probleme, pa je 05.06.1972. održana je prva konferencija UN o zaštiti okoliša u Stokholmu, a 1987. godine objavljeno je Izvješće Svjetske komisije za okoliš i razvoj: “Naša zajednička budućnost” poznat i kao tzv. Brudtlandov izvještaj o održivom razvoju, po norveškoj političarki Go Harlem Brudtland, koja je vodila izradu.

Kako se u ono vrijeme i nas pitalo, kada su se u svijetu donosile bitne odluke, jedan od autora je bio i poznati ekonomist Slovenac Janez Stanovnik. U duhu tog izvještaja održana je 05.06.1992. godine poznata Konferencija o održivom razvoju, Rio 92. To je bio i prvi izlazak Republike Hrvatske na svjetsku scenu, kao ravnopravne članice velike porodice država, nakon prijema u UN 22.05.1992. godine. Potpisali smo Konvenciju o biološkoj raznolikosti i klimatskim promjenama. Opisao sam to vrijeme u knjizi “Društvo umanjene vrijednosti” – prvi dio (Str. 130 – 134).

Pozitivan okolišni naboj osamdesetih, pretočen je i u organizaciju državne uprave. U samostalnoj Hrvatskoj, okoliš je odvojen od građevinarstva. Dobili smo Ministarstvo zaštite okoliša, zaštite prirode i prostornog uređenja. Veliki civilizacijski iskorak, je je prvi puta o okolišu briga bila posvećena nekome tko nije imao primarnu zadaću korištenje prirodnih resursa, o kojima bi se trebalo brinuti. 1994. godine, formirana je Državna uprava za okoliš. Formirana je i Agencija za zaštitu okoliša.

Suprotno očekivanju, ulaskom u EU okoliš je odjednom izgubio na važnosti do te mjere, da smo, valjda kao jedini u EU ukinuli agenciju za zaštitu okoliša, a okoliš dali na milost i nemilost prvo sektoru energetike, a kasnije gospodarstvu. Da se, dajući gospodarstvu na milost i nemilost prirodne resurse, umjesto okoliša spomenuo održivi razvoj, meni djeluje kao farsa.

Zašto farsa? Da li ste u zadnjih 15 godina čuli ijednog premijera ili ministra (ako se izuzme jedna ministrica, koja je okolišu pristupila fundamentalistički) da je netko posvetio pet minuta problemima okoliša? Da li su vodeći imali minimum kompetencije za pitanja okoliša i održivog razvoja? Da li pamtite i jednu točku sa sjednica Vlade posvećenu okolišu? Da li pamtite da je neka stranka, bilo kojeg političkog usmjerenja, kao jedan od prioriteta u programima stavila okoliš u pozitivnom kontekstu izuzev da je protiv onoga što predlažu politički protivnici?

Prisjetio sam se onih vremena, danas kada je u tijeku predizborna kampanja. Više mi je nego jasno i ne manje tužno, da je okoliš, sektor koji zahtijeva interdisciplinarni, multi etički i nadpolitički pristup, stavljen na margine. Kada ne znamo urediti sektore kao što su pravosuđe i zdravstvo, a znali su ih urediti još stari Grci i Rimljani, kako očekivati da znamo sačuvati, uz stanovnike, najvrjedniji resurs države, a to je okoliš.

Imam puno razumijevanje da je okoliš stavljen na margine, kada se na preglede kod liječnika čeka mjesecima i godinama, kada sudovi sude po kaputu i ne rješavaju egzistencijalne probleme građana desetljećima, kada se kubik plina prodaje za 1 cent. Stvorili smo jako podvojeno društvo. Zanemariva manjina, kupila je prošle godine za 300 milijuna eura zlata. U isto vrijeme stotine tisuća, onih s minimalnim mirovinama, čeka uskrsnice od par desetaka eura, i to ako imaju sreće da žive u 170 gradova i općina koje ih dijele. U Obrovcu će poklon paket u vrijednosti od oko 13 eura dobiti svih 850 umirovljenika i korisnika socijalne pomoći. U drugih, preko 380 općina i gradova nema ni tih 13 eura, iako i tamo mnogi žive u siromaštvu.

Foto: Getty images

A upravo je siromaštvo, najveći neprijatelj okoliša. Misleći na one kojima će uskršnje praznike uljepšati onih 13 eura, odustajem od savjeta što bi trebalo napraviti za okoliš. A trebalo bi i moglo bi se napraviti mala čuda. Pisao sam o tome prilikom svakih izbora. Pisao o okolišu kao poslovnom izazovu. I postao je, ali ne za nas. Centre za gospodarenje s otpadom i uređaje za pročišćavanje otpadnih voda nam uglavnom grade drugi. Često oni koji znaju manje od nas. Ispada da pisanje ostaje bez učinka. A da ipak napišem nešto? Možda

Smanjenje utjecaja okoliša, povezivanjem s sektorima nije novost.

Nakon skoro 45 godina u Sloveniji su Ministerstvo za okolje in prostor zamijenili s Ministerstvo za okolje, podneblje in energijo. Promjena skoro pa nema veze s činjenicom da premijer dolazi iz sektora energetike. Jer je okoliš kontrolirao i energetiku, Slovenija je među najboljima u provođenju okolišnih politika u EU.

Sada kada energetika kontrolira okoliš mora da će okolišu ići još bolje…. Možda kao i nama.