Da je nama radio Erevana – Viktorov poučak br. 412
Bio jednom neki čovjek koji je prodavao kožu hijene dok je zvijer još bila živa i koji je poginuo loveći je – Winston Churchill
Malo duže pamteći sjećaju se viceva Radio Erevana imitiranih u formi pitanja i odgovora na način „ N. N. je pitao Radio Erevan“ i „Radio Erevan odgovara“.
Po sjećanju, jedan od boljih je bio: „Da li je istina da su na dan Oktobarske revolucije, na Crvenom trgu u Moskvi, dijelili automobile?“
Odgovor je bio: „Istina je, ali to nije bilo u Moskvi, već u Lenjingradu. Nije bilo na dan Oktobarske revolucije, nego na dan početka proljeća. I nije bilo na Crvenom trgu nego na Trgu Puškina. I nisu dijelili automobile, već su krali bicikli.“
Obećanja premijera Plenkovića, kako će vratiti INA-u u hrvatske ruke se sjetim svako malo kada kroz Sisak prolaze kompozicije s cisternama naše, izuzetno kvalitetne nisko sumporne nafte Mađarima. Količina domaće nafte dovoljna za kapacitet rafinerije, u vrijeme kada je bila naša i prerađivala se u Sisku. Kako se radi o nisko sumpornoj nafti, kao jedan od produkata je bio i petrol koks, koji se upravo zbog malog sumpora mogao koristiti i za izradu elektroda za elektrolizu aluminija.
Da je Radio Erevana, onda bi se stanje s naftnom industrijom najbolje moglo opisati na način: „Da li je istina da će premijer Plenković vratiti u hrvatsko vlasništvo INU?” – “Istina je. Ali neće vratiti INU, već će pokloniti naftu!“
Rafinerija u Sisku je zatvorena na pravdi Boga! Ali ne baš onako, kako su se kod nas zatvarale tvornice. Ne, sasvim drugačije. Kako mi imamo deficit u dužini pamćenja, pa pamtimo u detalje samo ono što nam se događalo prije 100 godina, a ne pamtimo ono od jučer, premijer je kada je vidio da je fenomenalno prošao spin s „Vratiti ćemo INU“, obećao kako će se rafinerija nafte u Sisku pretvoriti u rafineriju za proizvodnju biogorivo. Obećanje sjelo narodu baš onako. Da bi proizvodili biogorivo iz brzorastućih biljaka (miskantus) obećano je da će se sve njive, oranice i šikare pretvoriti u polja miskantusa. Visoki standard je bio doslovno pred vratima osiromašenih, sisačkih radnika i seljaka. Kako u Sisku i okolici, po Baniji i Kordunu ne prolazi baš „zimmer frei“, već oduvijek prolazili motika i čekić, oduševljenje s biorafinerijom o kojoj nisu ništa znali čak niti oni na vrhu, pa ni tadašnji ministar održivog razvoja Tomislav Ćorić bilo je baš onako pravo.
Zamišljam kako bi glasio mudar odgovor Radio Erevan na pitanje da li se prerada nafte u Sisku može zamijeniti biorafinerijom? Da li će se neobrađena polja i šikare pretvoriti u plantaže miskantusa? – “Prerade nafte se može zamijeniti preradom miskantusa, ali čemu kada mi nemamo miskantusa? Šikare se neće pretvoriti u plantaže miskantusa, već će se polja pretvoriti u šikare.”
INA je daleko od toga da bi bila naša. Ona je njihova. Ona je od onih koji ne brinu o onima čija je INA nekada bila. Znam da je novim generacijama socijalna osjetljivost nije jača strana. Njima je normalno da je profit svugdje i u svemu na prvom mjestu, pa makar i perfidnim zamkama. Na benzinskim pumpama INE, ako točite dizel, pazite. Iako imamo vozni park u kojem samo rijetki koriste skuplji dizel (skuplji za nekih 50 centi po litri), na benzinskim pumpama većina crpki („pištolja“) je za skupi dizel. Pa tko se upeca se upeca. Pogledajte slike s benzenske pumpe u Sisku. Slika je slična na većini pumpi. Red je, čak i malo duži, na četvrtini pumpe gdje se toči jeftiniji dizel. Ostatak prazan, ali ne zbog nekog kvara. INA posluje po principu, tko se upeca je upecan. A tko se najčešće peca na taj mamac? Sirotinja, s prastarim automobilima i to onaj dio populacije, koji će na primjer dobiti u Petrinji uskrsnicu jer imaju manju mjesečnu mirovinu od 332 Eura, a sigurno ne znaju da postoje dvije različite kakvoće i cijene dizela.
S nestrpljenjem čekam nova predizborna obećanja. Ne bih se iznenadio premijerove najave kako ćemo mi kupiti MOL! To bi sigurno super prošlo kod kratko pamtećih. Mogao bi premijer tome dodati i da ćemo kupiti i pola Balatona.
Sve bih dao da sam kao premijer i ministar. A ne mogu. Nosim, iako se ne žalim, „prokletstvo“ socijalne osjetljivosti i brige za zajedničko onog vremena i kućnog odgoja,.
Vremena kada se pod velikom pljačkom smatralo „maznuti“ mikser betona. Da netko „mazne“ preko penzionera i dućana s iglom i koncem milijardu iz INE i nikome ništa, u ono vrijeme nije bilo zamislivo niti u najluđoj fantastici. Da se tada nismo bojali Radio Erevana?