Za razliku od naših „Zelenih“ protivnika energana, Zeleni iz susjedstva misle suprotno – Viktorov poučak br. 409

Ljudi nisu mudri razmjerno sa svojim iskustvom, već sa svojom sposobnosti da iskustvo prime – Bernard Shaw

U četvrtak, 29. veljače 2024. godine u Hotelu International u Zagrebu održati će se konferencija pod nazivom “Otpad 360° – jučer smeće, danas problem, sutra sirovina“. Mojim pratiteljima poznat je moj stav o hiperinflaciji konferencija. Pa po čemu je ova specifična? Za početak po tome da je učešće na njoj besplatno, ali i da prije same konferencije panelisti imaju priliku odgovoriti na neka pitanja, koja organizatori smatraju da su bitni za sudionike. Jedan od tih panelista sam i ja. Iako će (i) moj intervju biti objavljen, smatrao sam korisnim pretočiti ga u poučak. Evo odgovora na pitanja organizatora:

1.      Koje su ključne greške koje su radili hrvatski donosioci odluka, a tiče se otpada?

Ključne greške su rađene od samog početka samostalnosti Hrvatske. Od 1990. godine znali smo da se komunalni otpad ne može 100 % materijalno oporabiti. Sve je bilo spremno za izgradnju energane u Zagrebu. Trebale su je graditi hrvatske tvrtke. No u jednom trenutku došlo je do odustajanja od plana. Odustajanje nije bilo argumentirano financijskim i inim problemima, već argumentima kako je to štetno i kako se komunalni otpad može zbrinuti na drugi način.

Na žalost, od svih EU država samo kod nas i danas prevladava takva retorika. Iskorištavanje termičkog potencijala ostatka otpada, koji se ne može ili ne isplati materijalno oporabiti, je ne samo potreba, već i nužnost. EU ne financira centre gospodarenja s otpadom ako se ne proizvodi gorivo iz otpada. I kamo s njim, ako je politika protiv energana na gorivo iz otpada. U izvoz po enormno visokim cijenama. Vrlo sramežljivo, puno presporo, mali dio politike i manji dio struke počeli su mijenjati retoriku.

Druga velika pogreška je napravljena u pristupnim pregovorima. Bukvalno smo preuzeli i još danas preuzimamo sve obaveze iz EU, bez da smo ih prilagodili našim uvjetima, pa čak i svakoj geografskoj regiji ponaosob. Ne može biti isti sistem postupanja u Danskoj i Hrvatskoj, niti na Jadranu, gdje se komunalni otpad ljeti zna povećati i za nekoliko puta i Like, gdje je uz niske prihode i izuzetno niska naseljenost. Ne može jednak sistem biti niti u selima i velikim gradovima. Nije isto organizirati postupanje s otpadom u Mamutici u Zagrebu, gdje u jednoj zgradi živi više stanovnika nego u 80 % gradova i općina u Hrvatskoj, ili na Pantovčaku s vilama.

Napravili smo pogrešku i kada smo kupnjom 1.2 milijuna šarenih kanti iz EU novca mislili da smo riješili problem reciklaže. Zaboravili smo da to što odvojimo trebamo i preraditi. Za to je potrebna zahtjevna infrastruktura koju nismo imali kada smo u pregovorima s EU prihvatili uvjete, a nemamo je ni danas, kada nastavljamo bukvalno preuzimanje noviteta EU zelene politike. Mi, kao rijetka koja država EU tvrdimo da možemo sve, čak i ono što ne mogu niti Finska niti Švedska, koje čak 60 % komunalnog otpada pretvaraju u energiju. Nijemci imaju preko 180 spalionica-energana i više od 720 manjih waste to energy postrojenja.

Njemačka ima i nekih 2600 kompostana. Razlog, biootpad se ne isplati voziti na velike udaljenosti zbog proces raspadanja i nemogućnosti kontrole neugodnih mirisa, ali i nedostatka mogućnosti da se iskoristiti proizvedeni kompost. Švicarska ima nekih 350 postrojenje za obradu komunalnog biootpada. Kada to podijelimo sa našim brojem stanovnika dođemo do broja od 130 kompostana neophodnih za Hrvatsku. Mi ih službeno imamo 13.

2.    Je li problem vizija, politika, politikanstvo ili nešto četvrto?

Problem je svakako u nesposobnosti politike, da prilagodi našim uvjetima obveze iz različitih politika EU ne samo vezanih za okoliš. Naravno, nije kriva sama politika, već i nekompetentnost dijela od politike odabrane struke, koja savjetuje politiku i za politiku izrađuje strategije i planove. Glasovi onih malobrojnih koji upozoravaju na potrebu prilagođavanja EU politika našim uvjetima ne čuju se ili ne žele čuti. Naravno da je sa stajališta Bruxellesa, našoj politici najjednostavnije bespogovorno prihvaćanje najstrožih obaveza. Za to se dobivaju pohvale, a ne da kao tamo neki Finci obrazložimo zašto mi nešto ili ne možemo ili ćemo ispuniti na drugačiji način, koji su prije 30 i više godina rekli mi ne možemo i/ili nam se ne isplati reciklirati 60 % otpada, pa ćemo ga iskoristiti kao gorivo.

Vizija nam ruku na srce baš i nije potrebna. Dovoljno je pogledati infrastrukturu za otpad onih kojih nam nalažu postupanje s istim i pogledati šta to pojedina članica EU radi s otpadom kad napusti šarene kante. Ne mora se ići ni predaleko. Slovenija radi odličan posao s postupanjem s otpadom od odvajanja, reciklaže, kompostiranja, da bi sada, uz jednu postojeću, gradili još 3 energane na gorivo iz otpada. Među najuspješnijim su država EU u postupanju s otpadom. Zagreb bi osim u Ljubljanu mogao sada i do Beograda. Kao srce gospodarenja s otpadom, uključujući i sanaciju odlagališta Vinča, prema kojoj je Jakuševec sitnica, izgrađena je energana s 30 MW električne i 50 MW toplinske energije.

3.      Problem otpada sve je veći, kako u Hrvatskoj tako i u EU. Nećemo Vas pitati koje je rješenje, jer jednostavnog rješenja nema. No, kojim smjerom bismo trebali ići? 

Gospodarenje otpadom košta. Ono je unatoč nekima koji tvrde da je u otpadu novac, uvijek samo trošak. Da tome nije tako, značilo bi što više otpada više novca. Čak i oni koji govore o milijardama u otpadu, kada im to pružite kao argument zašute. Rješenja ima i to poprilično jednostavnih. Bitno je da počnemo respektirati naše prirodne, gospodarske i materijalne uvjete, i da postupanje s otpadom sagledamo ne kao izdvojen problem, nego kao dio svih, ne samo zelenih politika. Namjerno godinama upotrebljavam isti argument kako se iz Komiže, preko brda do luke u Visu, pa brodom do Splita i kamionom do tvornice kartona u Belišću, ne isplati voziti ni marihuanu u rinfuzi, a kamo li otpadni papir. Otisak na klimatske promjene je kod toga neusporedivo veći od koristi materijalne oporabe. A papir, dobar dio plastike, otpadnog drveta, tekstila…. mogu biti idealno alternativno gorivo, kao jeftin i okolišno prihvatljiv energent za grijanje hotela i bazena, staklenika … za produženje turističke sezone, ali i kao mjera za smanjenje utjecaja na klimatske promjene.

Vrijeme je da konačno sagledamo kružno gospodarenje otpadom kao važan dio ukupnog razvoja. Od šarene kante do i/ili preko centra za gospodarenje s otpadom i na kraju do energane na gorivo iz otpada, vode različiti putevi. Različit je put kružnog gospodarstva otpada iz Komiže ili Zagreba, različit put je od Mamutice i Pantovčaka, različit za stanovnike sela i stanovnike grada…. Za svaki od tih putova, već prije nego se postavi set šarenih kanti, treba obuhvatiti i otpad iz bolnica i restorana, i poljoprivrede i industrije, iz uređaja za pročišćavanje otpadnih voda,…… treba odrediti koji je način postupanja s otpadom okolišno i financijski najučinkovitiji.  Problem gospodarenja s otpadom je uistinu vrlo ozbiljan. Postupanju s otpadom treba pristupiti s papirom i olovkom, u ruci onih koji znaju pisati i računati, a ne da se sve svodi na demagoške izjave ……  Pitanje je postoji li politički interes da se problem riješi kako bi pobjegli barem s dna EU? Postoje sredine u kojima je politika pokazala interes za cjelovito gospodarenja s otpadom i koje mogu biti ogledni primjer ne samo kod nas, nego i u EU. Kako da to postane način ponašanja u svim sredinama. Veliku ulogu kod toga mora preuzeti civilno društvo. Puno toga se i na tom polju može naučiti od susjeda. Samo kao primjer, za razliku od naših „zelenih“ protivnika energana,  Zveza ekoloških gibanj Slovenije je bila glavni pokretač i potpora politici pri donošenju odluke o gradnji energana na otpad. Na konferenciji će biti prisutan predsjednik Zveza, Karl Lipič. Eto prilike da čujemo kako je njima uspjelo biti na vrhu.