18. travnja 2024.

Za koga glasati na europskim izborima i zašto su oni drugačiji od onih za Sabor?

Izbori za Europski parlament koji nas očekuju za otprilike četiri mjeseca još ne privlače toliku pažnju. Niti jedna relevantna stranke još nije objavile koga žele predložiti u Europski parlament, ali je za pretpostaviti da će se svi postojeći kandidati ponovo kandidirati.

Pojedine političke frakcije već dulje vrijeme vode izravnu ili neizravnu kampanju, mobiliziraju resurse i nude atraktivne teme glasačima svojih tabora. Posljednjih dana frakcije su dogovarale izborne programe, a prvi nacrti prodrli su i u medije.

Europska pučka stranka dugo je bila najveća politička frakcija u Europskom parlamentu. No, moć i utjecaj na stvaranje Europske komisije i zakonodavstva tradicionalno dijele s Socijalistima.

Međutim, s jačanjem liberalnih, progresivnih i zelenih frakcija, sve je više zakonodavstva usklađeno s ideološkim uvjerenjima ovih političkih skupina, a Pučani i Socijalisti rade sve više kompromisa u nastojanju da zadrže svoj utjecaj. Time, međutim, odbija birače svojih stranaka članica i, naprotiv, jačaju alternativu koja preuzima njihove birače.

U slučaju europskih političkih frakcija, međutim, dobro je pogledati sadržaj njihovih programskih dokumenata, jer što je neka politička grupacija ideološki radikalnija, to se prije može očekivati ​​da će realizirati svoja obećanja u slučaju izborni uspjeh.

Tradicionalno, Europska pučka stranka je najjača frakcija. U nacrtu svog izbornog programa, o kojem će se raspravljati najmanje do kongresa EPP-a u ožujku u Bukureštu, predlaže se preispitivanje nekoliko dosad donesenih odluka. U svom dokumentu obećavaju reviziju nekih mjera iz Green Deala, bolju zaštitu granica, manje propisa, ali i obranu kršćanskih vrijednosti na kojima je Europa izgrađena.

Jedna od tema o kojoj se najviše raspravljalo u posljednjem razdoblju bio je prijedlog i odobrenje zabrane prodaje automobila s motorom s unutarnjim izgaranjem nakon 2035. godine. EPP u nacrtu novog izbornog programa je napisala: “Odbijamo politike zabrane, poput zabrane motora s unutarnjim izgaranjem i revidirati ćemo je što je prije moguće.”

Njemačka, koja je prošle godine u zadnji tren najavila da neće glasati za ovu zabranu u Vijeću, uspjela je u konačni tekst progurati mogućnost revizije direktive o zabrani motora s unutarnjem sagorijevanjem. Suglasnost je uvjetovana činjenicom da za automobile ostaje dostupna mogućnost korištenja sintetičkih goriva, čime bi se motor s unutarnjim izgaranjem očuvao kao tehnologija u Europi. Uz taj dodatak u tekst je uključena i obvezujuća klauzula o reviziji zabrane 2026. godine.

To što je ova inicijativa došla iz Njemačke može izgledati kao paradoks, budući od nje dolaze brojne zelene inicijative. Ipak, njemačka industrija ima drugačiji pogled na stvari, s obzirom da je  kolijevka europskog automobilizma i još uvijek je među tehnološkim vodećima. Čak i najmanja trenutna koalicijska stranka, liberalni FDP, sluša njihove brige. Zato je tekst potpune zabrane motora s unutarnjim izgaranjem u posljednji je trenutak zablokirao ministar prometa Volker Wissing.

Međutim, na njemačkoj političkoj sceni postoji veća politička snaga koja je kritiku zabrane prihvatila kao svoju. Iako je CDU/CSU trenutačno u oporbi, kao istaknuti član najjače europske stranačke frakcije, EPP-a, u mnogočemu ima utjecaj usporediv s odlukama vlade u Berlinu. U konačnici krajem prošle godine član CSU-a i predsjednik EPP-a Manfred Weber otvoreno je progovorio o preispitivanju zabrane.

Foto: Business car

Na europskoj razini posebno je vidljiv europarlamentarac Jens Gieseke koji se uporno protivio zabrani tijekom cijelog procesa usvajanja ovog zakona. On je upozoravao da bi odluka o ukidanju prodaje vozila s motorima s unutarnjim izgaranjem dovela do “efekta Havane” gdje bi Europljani desetljećima vozili stare automobile s motorima s unutarnjim izgaranjem, slično onome što se događa u glavnom gradu Kube. Za zabranu motora sa unutarnjim sagorijevanjem su glasali Borzan, Picula, Matić, Jerković i Flego, tako da to trebaju imati na umu kada budu novi izbori.

Politike Green Deala trenutačno ne pomažu puno ni prirodi ni klimi, ali uzrokuju vrtoglavi skok cijena energije, što se zatim prelijeva na cijene drugih sektora. S tim u vezi je povezivanje ekoloških mjera s potrebom da se europska industrija održi. Zato Pučani govore kako bez zaštite klime naše gospodarstvo ne može dugoročno ostati konkurentno, ali i bez konkurentnog gospodarstva nema ni održive zaštite klime.

Nove političke snage na desnoj strani političkog spektra sve više postaju pučanima rastući problem. Te stranke svoje programe zasnivaju prije svega na rastućim društvenim problemima i polarizaciji društva i obećavaju brzo rješenje.

Pučani pokušavaju izbjeći takav rječnik i zato ističe načelo tehnološke otvorenosti. Umjesto prisilnog prijelaza na električne automobile, žele se osloniti na inovativne koncepte i tržišne instrumente za zaštitu klime uz trgovanje emisijama, širenje obnovljivih izvora energije i kružno gospodarstvo.

Europski pučani u svojim programskim dokumentima reagiraju i na aktualne poljoprivredne prosvjede koji su posljednjih tjedana zahvatili Njemačku i Francusku, a posljednjih godina se svako malo događaju u Nizozemskoj. EPP tvrdi da se zaštita klime, bioraznolikosti i održiva zaštita krajolika mogu postići samo u suradnji s poljoprivredom, a ne bez nje.

Program EPP-a spominje još jednu važnu temu koja izaziva emocije i podjele, a to su migracije i strah za budućnost zbog dolaska migranata, bili oni legalni ili ilegalni. Na antimigrantskoj politici je izrastao njemački AfD, a i druge stranke prvenstveno desne strane spektra na tome skupljaju svoje glasove. Na potsdamskoj konferenciji njemačkih i austrijskih ekstremista koja se održala u studenom prošle godine iznijeti su bili su planovi za protjerivanje tražitelja azila, ali i njemačkih državljana nenjemačkog podrijetla. Ti ekstremisti su inspiraciju imali u nekoliko kilometra udaljenom Wannsee gdje je 1942. bila održana jedna druga konferencija koja je imala za cilj osigurati suradnju administrativnih čelnika različitih vladinih odjela u provedbi Konačnog rješenja židovskog pitanja.

Hotel u kojem je AfD održao tajnu konferenciju

Klasične konzervativne stranke i ovdje se suočavaju s konkurencijom s desnice jer zanemaruju probleme integracije ljudi drugačijih kultura. EPP zato želi osim utrostručenja broja policajaca na vanjskim granicama EU i ubrzati procese obrade zahtjeva za azil izvan EU-a, ali i sklopiti više sporazuma s trećim zemljama za kontrolu migracijskih tokova. Takvi sporazumi postoje primjerice s Turskom, a u posljednje vrijeme sve se više nastoje postići i sa zemljama sjeverne Afrike, prvenstveno Tunisom i Libijom.

Pučani žele jačati kapacitete i Europola opravdavajući to rastom količinom droge koja se krijumčari u Europu, borbom protiv prostitucije i trgovine ljudima, ali i stalnim terorističkim prijetnjama koje bi u bliskoj budućnosti mogle eskalirati u vezi s ratom Izraela protiv Hamasa i porastom antisemitizma u Europi.

Prema EPP-u, Europska komisija trebala bi imati zasebnog povjerenika za obranu, ali i vlastitog ministra vanjskih poslova, koji bi zamijenio poziciju “visokog predstavnika” koju trenutno obnaša španjolski socijalist Josep Borell. Prema njima, Socijalisti ne mogu osigurati učinkovite reakcije EU-a kao cjeline.

Ovdje dolazimo do točke koja je predmet oštrih rasprava u programskom dokumentu.

Neke stranke članice EPP-a predlažu ukidanje ili značajno ograničenje prava veta glasanjem kvalificiranom većinom u pitanjima vanjske politike i sigurnosti. Takvi prijedlozi redovito dolaze od predstavnika velikih država, kojima bi bilo lakše promicati vlastite nacionalne interese bez potrebe da se slažu sa svima. Većina europarlamentaraca iz EPP-a nedavno je podržala rezoluciju Europskog parlamenta proizašlu iz inicijativa njemačkih zastupnika na ograničavanje prava veta država članica. Prijedlog jača ovlasti Europskog parlamenta ne samo u odnosu na države članice, već i u odnosu na Europsku komisiju.

Druge stranke smatraju da se pravo veta se mora sačuvati. Ako bi male zemlje bile uvijek nadglasane, a njihov glas uporno ignoriran, napetosti bi mogle rezultirati nekom novom inicijativom za izlazak iz EU.

U pozadini društvenih promjena i zaokreta biračkog tijela prema populističkim skupinama, i ljevica pokušava oživjeti svoje nekadašnje programske prioritete. Ljudi koji su nekada bili zajamčeni birači socijalističkih i socijaldemokratskih stranaka, danas više slušaju populistička obećanja brzih rješenja. No, baš kao i Pučani, koji su se kompromisima programski gotovo stopili s lijevom progresivnom sredinom, ljevica je napustila svoje tradicionalno biračko tijelo i pronašla nove skupine „iskorištenih“ i „potlačenih“ kojima je potrebno osvještavanje, oslobođenje i nova društvena revolucija. Ako socijalisti žele ostati na čelu vlasti u institucijama EU-a, moraju se ponovno osvrnuti na te ljude i ponuditi im slično primamljiva obećanja kao što ih daju populisti.

U nacrtu programa, do kojeg je došao „Politico“, obećavaju “pravo na kvalitetna radna mjesta s poštenom plaćom uz jamstvo radničkih prava, jačanje kolektivnog pregovaranja i demokracije na poslu te potporu samozaposlenih”.

Po njima bi EU trebala zaštititi ljude od visokih troškova života, a radna mjesta od nelojalne konkurencije. To bi trebao biti dio izgradnje snažnog konkurentnog europskog gospodarstva. Poduzetnici trebaju dobiti podršku kako bi se mogli pripremiti za poslovanje u novoj zelenoj budućnosti. Pošteni radni uvjeti također bi trebali uključivati ​​razmatranje rodnih pitanja.

Stoga ne čudi da se Socijalisti, uz dosadašnju podršku većem zapošljavanju žena i povećanju njihovog udjela u upravljanju poduzećima, zalažu za tzv. pravo na pobačaj ili primjenu Istanbulske konvencije kao obvezujućeg dokumenta za sve članice EU.

Socijalisti su ponovno otkrili i poljoprivrednike. Zalažu se za nastavak politike izdašnih poticaja pod sloganom održive poljoprivrede. Po njima više novca treba dati onima koji poljoprivredu obavljaju “na prirodan način”, a kritiziraju narod zbog izjava da je “održivost” neprijatelj jeftinoj i dostupnoj hrani i zato ne govore o tome kako žele postići proizvodnju dovoljnih količina pristupačne hrane. Ne vide da su sukrivci za traktorske kolone, blokade i zapaljene barikade.

Foto: REUTERS/Sarah Meyssonnier

Također predlažu veće oporezivanje zagađivača, velikih korporacija, ultrabogatih, financijskog i bankarskog sektora. Misle da svi „ultra bogati“ žele plaćati veće poreze zato jer su neki potpisali inicijativu za njihovo veće oporezivanje. Mnogi će pod takvim poreznim uvjetima će iseliti iz Europe, a korporacije će veće poreze pretočiti u svoje cjenike za klijente ili preseliti sjedišta u porezne oaze.

Dok nekoliko desničarskih i ekonomski liberalnih političkih stranaka u Europi poziva na regulatornu pauzu u Green Dealu (npr. francuski predsjednik Emmanuel Macron je to eksplicitno izrazio), Socijalisti ne žele nikakvu pauzu. Prema njima, Green Deal mora ostati temelj društvenog napretka i Europa bi se trebala riješiti zagađivača u roku od dva do tri desetljeća.

Socijalisti uz Zelene žele biti pionir politike klimatske neutralnosti i dekarbonizacije, ali pri tome bi lako mogli postati ovisnici o Kini ili SAD-u.

U slučaju SAD-a uglavnom je nepoznato kako će izgledati suradnja ako pobjedi Donald Trump. Već u prvom mandatu predbacio je europskim saveznicima da malo doprinose zajedničkoj obrani i da su samo pasivni potrošači sigurnosti koju plaćaju američki porezni obveznici, što je u biti točno. Sada kao odgovor na rusku invaziju na Ukrajinu, Socijalisti žele potaknuti europsku obrambenu industriju, bližu obavještajnu suradnju i kibernetičku sigurnost.

Bez Pekinga je nemoguće ostvariti hrabre ambicije širenja tehnologija obnovljivih izvora ili elektromobilnosti. Premda su glasovali za nekoliko rezolucija i rezolucija Europskog parlamenta, koje ukazuju na nepoštivanje ljudskih prava u Kini, jačanje suradnje znači da odustaju od te politike i da se neće obazirati na dosadašnje deklaracije.

Program europske platforme zelenih političkih stranaka još je “zanimljivije” štivo. Dok Socijalisti barem paze da im ideje zvuče razumno, kod Zelenih to tako ne izgleda. Planiraju ići dalje od trenutnih sporazuma o napuštanju fosilnih goriva i žele postići cilj klimatske neutralnosti do 2040. umjesto 2050. Po njima EU treba prestati koristiti ugljena do 2030., plin do 2035., naftu do 2040.

Po njima obnovljivi izvori su ekonomski ključ budućnosti, jeftiniji i sigurniji od bilo kojeg drugog izvora energije. Žele ukinuti subvencije koje su danas usmjerene na smanjenje cijena fosilnih goriva za potporu poljoprivrednicima (zabraniti plavi dizel), a sredstva usmjeriti u obnovljive izvore, što bi se ozbiljno odrazilo na poljoprivrednu proizvodnju. Snažni električni traktori i kombajni trenutno su nedostupna tehnologija, a čak i da postoje, lako možemo pretpostaviti da bi koštali višestruko više od trenutačnih strojeva (što vidimo u razlici u cijeni kod osobnih automobila).

Zeleni se zalažu za solarne ploče na svakom krovu kako bi građane stavili u središte energetske tranzicije, dajući im jeftiniju energiju i kontrolu. Ne razmišljaju da ljudi ne koriste fosilna goriva zato što imaju posebno topao odnos s ugljikovodicima, već zato što su relativno jeftina, lako dostupna, laka za transport i iznad svega daju imaju dovoljno iskoristive energije za svoj volumen. To se ne može dobiti za sada s obnovljivim izvorima. Postoji način da smanji potrošnja fosilnih goriva i pri tome ne upadne u trajnu nestašicu energije. To je nuklearna energija. No Zeleni to ne spominju.

Planiraju subvencionirati obnovljive izvore energije i stvoriti navodno milion radnih mjesta u tim sektorima. Da bi se ta radna mjesta otvorila, smatraju kako nisu dovoljne samo subvencije, već su logično nužne i narudžbe. Slab tržišni prodor električnih vozila žele na primjer riješiti kroz direktivu kojom bi tvrtkama propisali njihovu kupovina umjesto benzinaca ili dizelaša.

Zeleni imaju i rješenje protiv siromaštva. Prema Zelenima, svatko bi trebao imati pravo na minimalni dohodak i to najmanje u visini 60 posto srednjeg dohotka prema zemlji članici. Osim toga do 2030. bi htjeli potpuno eliminirati nedostatak krova nad glavom, subvencioniranjem kupovina nekretnina ili davanjem u najam.

Žele preispitati i kriterije iz Maastrichta koji se odnose na zaduživanje države i stvaranje proračunskih deficita kako bi se još više proširili javni poticaji i socijalni programi. Od kuda novci, to nije bitno. Rastu na drveću vjerojatno.

U području migracija, Zeleni se odavno ponose stavom da su granice samo konstrukt i da svatko ima pravo živjeti gdje želi. Prema njima, krijumčarenje ili ilegalni prijevoz migranata u EU ne bi trebalo biti kazneno djelo. I ne samo to. U svom programu predlažu i obvezne kvote za preraspodjelu migranata koji slobodno dolaze.

Na globalnoj razini, Zeleni se žele usredotočiti na uklanjanje stvarnih i percipiranih posljedica kolonijalizma. Po njima bi EU trebala platiti trećem svijetu za stoljetno ropstvo i zlostavljanje premda polovica članica nikada nikoga nije kolonizirala.

Kako se program Zelenih uvelike poklapa s programom Socijalista te se također bore za istog birača, bilo bi bespredmetno iznositi sve teze. I oni poput Socijalista, također žele doći do financijskih sredstava oporezivanjem zagađivača, ultra bogatih, ali i povećanjem nedavno uvedenog poreza na ugljik.

Jednako tako, i oni se zalažu za ukidanje ili ograničavanje prava veta i više ovlasti za Bruxelles. Žele federalnu Europsku uniju s povećanim ovlastima. To u nekim slučajevima ne bi bilo loše, ali tako bi mogli nametati mjere i pravila koja ne želi većina Europljana. Veto se trenutačno može koristiti samo u vanjskim poslovima, pitanju državljanstva, članstva u EU, financiranju EU, te direktivama o indirektnim porezima, sudstvu i unutrašnjim poslovima i socijalnoj zaštiti.

Upravo te razlike između europskih i nacionalnih politika su ono što bi trebalo biti važno glasačima. Europarlament neće odlučivati o Turudiću, ali odlučuje o brojnim drugim stvarima. Zato treba drugačije gledati na stranke koje predlažu kandidate jer niti jedna stranka u Strasbourgu nema vladajuću većinu i naši europarlamentarci su samo sitan kamenčić u političkom mozaiku.