18. travnja 2024.

Prošlo je četiri mjeseca od početka sukoba u Gazi

Jedan od tunela ispod Gaze

Već gotovo četiri mjeseca traje rat između Izraela i Gaze koji je odnio ogroman broj žrtava i napravio ogromnu štetu. Stoga i među izraelskim saveznicima rastu sumnje je li Netanyahuov pristup razuman i primjeren.

Nakon napada, predsjednik Joe Biden odletio je u Izrael, gdje je jasno dao potporu izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu i drugim izraelskim čelnicima, upozoravajući ih da izbjegavaju pogreške koje su Sjedinjene Države napravile nakon napada 11. rujna 2001. Ali savjet je pao usred bijesa, srama i političkog manevriranja u jeku Hamasovog krvavog divljanja. Kako oprostiti ubojicama 260 mladih koji su se nevino zabavljali. Vrijedi li pravilo iz Kragujevca – za jednog poginulog, neka bude 100 njihovih mrtvih? Kolika je primjerena kazna za pokolj?

Bijeg partijanera od Hamasovaca

Apsolutno je neosporno da Izrael ima pravo na samoobranu sve dok prijetnja koju predstavlja Hamas ne bude potpuno eliminirana. No, to pravo se mora ostvariti i pravnim sredstvima. U prošlosti je izraelska vojska bila ogledni primjer sile koja je ne samo izuzetno učinkovita, već i relativno nježna prema civilima na neprijateljskoj strani, premda se događalo da su kao rezultat sukoba sa Palestincima na Zapadnoj obali stradavali civili uključujući i djecu.

Međutim, kako vrijeme prolazi, ispostavlja se da je ovaj rat drugačiji. Broj civilnih žrtava premašio je 20 tisuća i veći je nego ikada prije. I ne samo zato što ovaj rat traje duže od prethodnih. Naravno, velik dio krivnje za civilne žrtve snose Hamas i drugi militanti koji koriste bolnice i drugu civilnu infrastrukturu kao baze, kopaju tunele ispod stambenih zgrada, a često čak ni ne nose uniforme, a sve u suprotnosti s međunarodnim pravom. U mnogim slučajevima im pomažu civili. Čak je i u gradu Jeninu na Zapadnoj obali bio dokumentiran slučaj “spasioca” koji je nosio oružje militantima tijekom pucnjave između militanata i izraelske vojske. Zbog toga su financijsku potporu Palestincima obustavili SAD, Australija, Kanada, Italija, Francuska, Finska, Velika Britanija, Njemačka i Nizozemska.

Razlog za veliki broj stradalih civila je taj što se borba odvija u gradu, koja je kako povijest pokazuje izuzetno složena i krvava. Izrael je od početka rata zabilježio više od 600 poginulih vojnika, a nedavno je izgubio čak 24 vojnika u jednom danu. Broj ranjenih pripadnika izraelskih obrambenih snaga premašio je 6.000. Prisjetimo se i da je tijekom devetomjesečne opsade Mosula (2016.-2017.) prema različitim izvorima, živote izgubilo između 8 i 40 tisuća civila, iako je Irak ratovao na vlastitom teritoriju.

Ali ti razlozi nisu jedini razlog. Drugi je da Izrael ima drugačija pravila angažiranja u ovom ratu nego u prethodnim ratovima. Pravila angažmana znače pravila o tome kada vojnici smiju pucati, kada smiju koristiti samo gumene metke, koje mete smiju, a koje ne smiju biti ciljane zračnim napadima i koje su kolateralne štete i žrtve još uvijek prihvatljive. Izraelske zračne snage svjesno prihvaćaju veći broj civilnih žrtava prilikom uništavanja vrijednih ciljeva, što je u prošlosti bilo nezamislivo.

Trenutno se žustro raspravlja o tome je li ovaj postupak u suprotnosti s međunarodnim pravom. Ishod će u konačnici ovisiti o pitanju je li važnost vojnih ciljeva ne srazmjerno veća od kolateralnih žrtava. Međutim, ono što je sigurno jest da je to moralni problem koji će dugo godina štetiti ugledu Izraela. Još i danas se vode rasprave da li su bombardiranja Dresdena ili Tokia u 2. svjetskom ratu od srane saveznika kada se već znalo da će neprijatelj biti poražen bila u skladu s međunarodnim pravom.

Drugi problem je oštećenje civilne infrastrukture. Nedavna analiza britanskog časopisa Guardian pokazala je da je između 50 i 62 posto svih zgrada u Pojasu Gaze oštećeno ili uništeno. U sjevernoj Gazi udio oštećenih zgrada čak premašuje 80 posto. Taj postotak raste iz dana u dan i moguće je da će biti na kraju skoro 100 posto. Razlog razaranja nisu samo zračni napadi ili borbe, već i činjenica da Izrael namjerno uništava zgrade koje su koristili teroristi. Dio problema je to što Hamas i drugi militanti ciljaju na politički osjetljive zgrade poput bolnica i škola, te ih koriste u vojne svrhe.

Foto: The Israeli Times

Međutim, ovo možda nije jedini razlog zašto Izrael prihvaća široko rasprostranjeno uništavanje infrastrukture u Pojasu Gaze. Jedan od ciljeva takve kampanje je “izazvati šok” i prisiliti civile da izvrše pritisak na Hamas. Drugi cilj je nastojanje da se to uništenje iskoristi kao lekcija da Palestincima više nikada ne padne na pamet da napadnu Izrael. To je razumljivo, ali s pravne i moralne strane to je vrlo dvojbena radnja.

Povijest govori kako razaranje brojnih gradova jednog za drugim zemalja osovine nije dovelo do pritiska domaće javnosti da se predaju, već su se oni borili tako reći do posljednjeg daha. Tek je samoubojstvo Hitlera i bacanje atomske bombe dovelo do raspada fašističkih nomenklatura i bezuvjetne predaje.

Izrael je pokazao svoju ranjivost u listopadu, a brojni stručnjaci od tada strahuju da bi milicije Hezbollaha u Libanonu iz podršku Irana mogle ući u rat. Nemilosrdno pustošenje Gaze stoga može biti motivirano nastojanjem da se Hezbollah odvrati od sličnog napada na Izrael.

U prošlosti je Hamas mogao računati na to da će nakon napada na Izrael uslijediti nekoliko tjedana rata, nekoliko zračnih napada, ali da će većina Gaze ostati netaknuta. Kao rezultat toga, Hamas je postajao sve bezobzirniji.

Kritičari sumnjaju da Izrael možda teži drugom cilju – uništenju velikog dijela zgrada kako bi se Palestinci natjerali da napuste Gazu i spriječi njihov povratak. Riječ je dakle o takozvanom “domicidu”, pojmu koji još ne postoji u međunarodnom pravu, ali bi se prema Dr. Rajagopal, posebnom izvjestitelju UN za pravo na prikladno bivanje i njegovim pristašama trebao uvesti kao svoje kazneno djelo.

Iako se takva namjera ne može dokazati izraelskoj vojsci, barem neki od Netanyahuovih radikalnih koalicijskih partnera ne skrivaju da bi voljeli da Palestinci odu iz Gaze. Zato je SAD uveo prve sankcije protiv četvorice radikalnih izraelskih doseljenika na Zapadnoj obali, a one bi se mogle proširiti i na neke radikale u Netanyahuovoj vladi. Sankcije bi mogle obuhvatiti ministre Bezalela Smotricha ili Itamara Ben-Gvira koji zahtijevaju obnovu izraelskih naselja u Pojasu Gaze (Izrael je evakuirao sve doseljenike tijekom svog povlačenja 2005.), a Ben-Gvir je čak pozvao na protjerivanje Palestinaca s tog teritorija.

Iako takve radikalne figure predstavljaju samo manjinu Izraelaca, njihova zadržavanje na dužnosti unatoč naizgled apsurdnim (i vrlo štetnim za međunarodni ugled Izraela) zahtjevima pokazuje da Netanyahu politički ovisi o potpori tih.

Doista, velika većina Izraelaca vjeruje da je katastrofalni razmjer napada od 7. listopada kada je poginulo više od 1200 Izraelaca neuspjeh vlade i zahtijevaju Netanyahuovu ostavku bilo odmah ili nakon što rat završi. Samo 15% njih smatra da bi Netanyahu trebao ostati na mjestu premijera nakon rata.

Ankete pokazuju da bi vladajući Likud mogao izgubiti više od trećine svojih zastupnika. Izbore bi jasno dobio oporbeni savez Nacionalnog jedinstva oko Bennyja Gantza, koji bi mogao osvojiti više od dvostruko više mandata od Likuda.

Svako potencijalno rješenje Palestine kao dvije države zahtijevat će razoružanje Hamasa (koji mu najviše stoji na putu u Gazi) i razoružanje izraelskih doseljenika (koji mu stoji na putu na Zapadnoj obali). Jedino dugoročno rješenje je stvaranje međusobno obvezujućih granica, koliko god se takva mogućnost danas činila utopističkom. U isto vrijeme, obje strane će morati prihvatiti da je sporazum konačan i da neće biti daljnjih izmjena.

Upravo je nevoljkost palestinskog vodstva da se trajno odrekne dijela svojih zahtjeva – bilo po pitanju povratka izbjeglica iz 1948.-1949. u Izrael, bilo po pitanju granica glavni razlog zašto pregovori u Tabi (2001.) ili Annapolis (2007.) nisu uspjeli. Ideja nekih ljevičarskih aktivista, prema kojoj bi se granica trebala vratiti na tzv. zelenu liniju iz 1949., potpuno je nerealna. Glavni razlog je taj što bi po tim granicama na najužem dijelu Izrael bio širok samo 13 kilometara.

Međutim, ono što je sigurno jest da buduća palestinska država također mora biti održiva, a to znači da bi Izrael ako se izvrše prilagodbe granica, trebao pošteno nadoknaditi Palestincima (to jest, otprilike u omjeru 1:1, kako je određeno takozvanim Kerryjevim prijedlogom) zamjenom za dio svog teritorija.

Tako bi Izrael zadržao kontrolu nad židovskim četvrtima istočnog Jeruzalema, uključujući kontrolu nad Zidom plača, većinom židovskih naselja na Zapadnoj obali i autocestom koja spaja Jeruzalema i Tel Aviv. Istovremeno je jasno da je teritorij Zapadne obale, posebice njezin dio koji graniči s Izraelom, pregusto naseljen arapskim stanovništvom da bi ga Izrael mogao čak i hipotetski anektirati (da ne spominjemo pravna strana takvog koraka).

U idealnom slučaju (iz izraelske perspektive), Izrael bi također mogao zadržati zapadnu obalu rijeke Jordan i na taj način kontrolirati da oružje ili arapske vojske ne dospije na Zapadnu obalu čak i nakon uspostave neovisne palestinske države. S obzirom na veliku površinu ovog teritorija, potpuno je isključeno da bi Palestinci takvo što prihvatili.

Također bi tim prijedlogom palestinska država trebala biti demilitarizirana kako više ne bi bila prijetnja sigurnosti Izraela, a njenu sigurnost bi osim Izraela garantirali Egipat, Jordan i još neke države.

U palestinskom bi interesu (osim onog najočiglednijeg, stvaranja priznate neovisne države) bilo proširiti teritorij Pojasa Gaze, koji se zbog brzog porasta stanovništva (od 350.000 stanovnika 1967.) približava granici naseljenosti. na 2,3 milijuna danas).

Osim toga, Palestincima bi trebala neka vrsta koridora koji bi povezivao Gazu sa Zapadnom obalom. Takav koridor može nastati i postojati samo uz suglasnost Izraela. Zbog toga bi rješenje Palestine kao tri neovisne države bilo najoptimalnije. Svaki dio bi se mogao zasebno razvijati i bilo bi manje trzavica unutar samih palestinskih političkih struktura. To rješenje ne treba miješati sa inicijativom da Gaza i Palestinci od tamo postanu dio Egipta, a Zapadna obala dio Jordana. Trenutačno idealan kandidat za vođu samostalne Gaze bi mogao biti Mohammad Dahlan, koji je već više od 20 godina otvoreni protivnik Hamasa i njegovih politika.

Rješenje sa 3 države – Foto: Noahpinion

Sporazum ako se i postigne morati će odražavati demografska kretanja. Tijekom proteklih dvadeset godina broj Židova na Zapadnoj obali porastao je s 400.000 na otprilike 750.000 (ovi brojevi uključuju preko 200.000 Židova u istočnom Jeruzalemu, koji Izrael ne smatra dijelom Zapadne obale) ili s 234.000 na preko 500.000, isključujući Istočni Jeruzalem.

Ovaj brzi rast znatno je brži od rasta lokalnog arapskog stanovništva, ne samo zbog doseljavanja Židova iz Izraela, već i zbog visokog nataliteta doseljenika, koji čak premašuje natalitet Arapa na Zapadnoj obali. Stoga je vrlo malo vjerojatno da bi Izrael ipak mogao prihvatiti prijedlog koji su Palestinci odbili u Tabi 2001., jer bi to značilo nužnost preseljenja stotina tisuća izraelskih građana.

Brzi rast stanovništva dobar je razlog da se sporazum što prije sklopi. Bilo kakav dogovor značit će da će dio stanovništva biti s pogrešne strane granice, a što se prije strane dogovore o opće obvezujućim granicama, manje će ljudi biti potrebno preseliti. Što duže odugovlači, kasnije će biti teže pronaći kompromis.

Ono što je iznenađujuće da Palestinci nisu pokušali probiti ogradu prema Egiptu i pobjeći na susjedov teritorij makar samo kilometar od granice i skloniti se makar u neki šator, samo da izbjegnu granate. Nismo primijetili inicijative bogatih arapskih zemalja da postave neki privremeni smještaj na sinajskom poluotoku. Radije troše novce na skupe nogometaše ili golfere, na nevjerojatne građevinske projekte umjesto da bi u većoj mjeri ublažili patnju ljudi. Pokušavaju popraviti dojam o sebi kod građana zapadnih zemalja, a na svoje susjede zaboravljaju. Čak se niti ne vide neke demonstracije gdje mase viču Smrt Izraelu.

Rijad pokazuje da unatoč laganom popuštanju napetosti s Iranom nakon dogovora uz posredovanje Kine, ostaje zainteresiran za normalizaciju odnosa s Izraelom. U principu rat u Gazi to ne mijenja, ali je jasno da Saudijci također moraju obratiti pozornost na javno mnijenje kod kuće i u drugim arapskim državama. Saudijska Arabija stoga treba pokazati da je postigla nešto za Palestince i malo je vjerojatno da nakon ovog rata može pristupiti nečemu manjem od neovisne palestinske države. Barem na papiru.

Istodobno, Netanyahu i njegovi koalicijski partneri posljednjih su mjeseci izgubili veliku količinu simpatija, koje je Izrael zasluženo uživao tek nakon 7. listopada. Ako Izrael želi izbjeći potpunu vanjskopolitičku izolaciju, morat će ući u nove i iskrene pregovore s Palestincima bez da pri tome vrijeđa zemlje koje sudjeluju u procesu pregovora.

Reakcija MVP Katara na izjavu izraelskog PM da su problematični – Foto: Mathyamam

Za sada ostaje problem s kim bi Izrael uopće trebao pregovarati. Nitko na palestinskoj strani nije previše uključen u pregovore, a čak i da netko jest, nijedan palestinski vođa nema ovlasti progurati kompromis koji će biti krajnje nepopularan u palestinskom društvu u kojem god obliku bio.

Upravo je zato važna uloga ostalih arapskih država, Egipta, Katara, Saudijske Arabije i Jordana da pomognu ne samo u pronalaženju sporazuma, već i uvjeravanju Palestinaca da prihvate kompromis. Samo tako postoji nada da će ovaj rat biti posljednji na ovom području za dulje vrijeme.