18. travnja 2024.

Smiju li osobe koje ne žele imati djecu sudjelovati u raspravi kakvu demografsku politiku trebamo voditi ili trebamo li prihvatiti “gastarbajtere” iz drugih zemalja?

Zemlje sa najnižim natalitetom na svijetu - Foto: Statista

Demografski razvoj nedvojbeno je jedan od najvećih i najakutnijih izazova današnjice. Njegova je problematika dugo bila zanemarena i podcjenjivana, budući da je od drugog svjetskog rata društvo je prvenstveno težilo gospodarskom rastu i osobnom blagostanju bez obzira bilo to na kapitalističkom zapadu ili socijalističkom istoku. O natalitetu se nije previše vodilo brige.

Danas je drugačije. Od 1965. godine broj novorođene djece u EU je kontinuiranom padu. Demografi predviđaju da će do 2060. godine više od 30% stanovništva EU-a biti starije od 65 godina, u usporedbi s današnjih 19%. S druge strane, na afričkom kontinentu svjedočimo potpuno suprotnom demografskom razvoju, koji će vjerojatno imati nastavak tendencije u narednim desetljećima.

U nacije najviše pogođene tim problemom pripada Italija. Zato je talijanska premijerka Giorgia Meloni na demografskom forumu u Budimpešti u rujnu prošle godine izjavila kako “Demografija nije samo jedno od velikih pitanja. To je pitanje o kojem izravno ovisi budućnost nacije.”Njezina je izjava bila vezana uz ozbiljnu demografsku krizu koja je pogodila Italiju. U proteklih deset godina broj stanovnika zemlje smanjio se za 1,5 milijuna. Čini se da svake godine cijeli grad od 150.000 ljudi nepovratno nestaje s demografske karte Italije.

Georgia Meloni na konferenciji u Budimpešti – Foto: Agencia Nova

Ovako drastičan demografski pad usporediv je jedino s tragičnim trogodišnjim razdobljem 1916.-1919., kada je pad stanovništva sličnih razmjera bio posljedica epidemije španjolske gripe i Prvog svjetskog rata. Više od deset godina u Italiji broj ljudi starijih od 65 godina premašuje populaciju mlađu od 20 godina. Talijanska vlada potpuno je svjesna ovog golemog izazova. Zato nije slučajno da je među tri ključne riječi političkog creda premijerke Meloni obitelj (“Bog, nacija, obitelj”).

Italija je treća najstarija država na svijetu nakon Japana i Njemačke. Ako se ovaj negativni trend nastavi pogoršavati, već 2027. u Italiji će živjeti više osmogodišnjaka nego djece mlađe od deset godina. U sljedećih dvadesetak godina na svakih pet starijih osoba bit će samo jedna mlada osoba. Zatvorit će se preko tisuću škola. Sela će opustiti. Prema statističkim procjenama, 2030. talijanska će populacija pasti sa sadašnjih 58 milijuna na 55 milijuna, a 2060. na 46 milijuna i to uz migracije iz Afrike.

Opasni demografski koktel u Italiji sastoji se od nekoliko ozbiljnih sastojaka. Riječ je o sve manjem ionako niskom natalitetu, progresivnom porastu dobi majki – prvorotkinja, nedostatku želje i uvjeta za roditeljstvo te starenju stanovništva. Italija doživljava neviđen i vrlo ozbiljan kolaps u kategoriji mladih odraslih u usporedbi s drugim naprednim gospodarstvima.

Međutim, premijerka Meloni odbacuje mišljenje da migracija može spasiti dobrobit zemlje i zainteresirana je za traženje drugih rješenja za preokret negativnog demografskog trenda. Glavni cilj talijanske vlade je pokrenuti značajnu kulturološku promjenu u razmišljanju o obitelji i roditeljstvu. Ne treba se pri tome raditi o nagovaranju ljudi da imaju djecu, već o podršci sustavu koji će doprinijeti slobodnom izboru da ih imaju. To nije moguće bez uvođenja novih sveobuhvatnih mjera i učinkovitih alata za potporu plodnosti i prije svega obitelji.

Po prvi put u svojoj dugoj povijesti sposobnost osiguranja kontinuiteta generacijske obnove u vremenu nije ugrožena vanjskim nego unutarnjim čimbenicima. Danas je za većinu mladih ljudi odluka da imaju djecu namjeran i svjestan izbor, a ne nešto što se podrazumijeva. Zbog neizvjesnosti u pogledu budućnosti povezane s objektivnim ekonomskim i društvenim poteškoćama sadašnjosti te još uvijek izostalih intervencija javnih politika na ovom području, mnogi Hrvati sve više odgađaju ovaj izbor, a s vremenom će mnogi konačno odustati od biti roditelji i zasnivanja obitelji s djecom. Prosječna starost majki pri prvom porodu u 2021. bila je 29,6 godina što je mnogo više nego prije pedeset godina kada su rađale s prosječno 22,6 godina.

Nekada su ljudi imali djecu kada i nisu imali ekonomske i druge uvjete. Nije im bio problem ući u brak iz koje često nisu mogli izaći, a danas je mnogima problem ući i u vezu iz koje se može izaći jednim SMS-om.

Uz promjene u demografskoj strukturi stanovništva, postoje i drugi izazovi kojih hrvatska vlada još nije potpuno svjesna. Građani s razlogom smatraju da država nije dovoljno organizirana da birokratski i infrastrukturno upravlja svojom brojnom “starijom” populacijom i istovremeno učinkovito rješava sve dublji vakuum aktivnog stanovništva koje je odlučujući izvor gospodarskog i socijalnog rasta i razvoja zemlje. Nedostatak radno sposobnog stanovništva tako postaje ključni problem brojnih javnih i gospodarskih sektora. Taj manjak u dobnoj skupini od 20 do 54 godine je trenutačno djelomično nadoknađen ekonomskim migrantima.

Već danas je jasno da će se cijeli europski kontinent morati ozbiljno pozabaviti ovom gorućom i vrlo aktualnom temom i tražiti rješenja za borbu s izazovima nepovoljne demografske situacije o kojoj izravno ovisi budućnost europskih naroda.

Papa Franjo kritizirao je parove koji odluče ne imati djecu, rekavši: “Izbor da nemate djecu je sebičan. Život pomlađuje i dobiva energiju kada se umnožava: obogaćen je, a ne osiromašen.” No šteta što sama crkva nije primjerom tim ljudima inzistiranjem na celibatu. Zar su protestantski svećenici manje posvećeni Bogu jer su u braku?

Migranti koji dolaze u druge zemlje s niskim natalitetom spašavaju njenu demografsku sliku koliko je to moguće, ali i ekonomsku moć. Naš gospodarstvo bi se urušilo bez njih. Sada kada smo privremeno zakrpali tu rupu koliko toliko, vrijeme je da donesemo onakve propise koji će vratiti dio naših građana koji su otišli u inozemstvo, zadržati ljude koliko god je to moguće da ostanu tu, te privući strance živjeti u Hrvatskoj, a da pri tome ne dođe do značajnog poremećaja u kulturi i tradiciji s jedne strane, te ravnomjernosti u broju muškaraca i žena. Pri tome bi mjere trebale biti takve da se građani ne osjećaju zapostavljeni. Da na društvenim mrežama se više ne čuje izjave kako izbjeglice ili migranti imaju veća prava. U tom smislu treba pohvaliti inicijativu splitskog gradonačelnika Ivice Puljka da omogući osnovni tečaj hrvatskog jezika stranim radnicima bez da je čekao državu da se pokrene kako bi se što lakše uklopili u naše društvo.

Ono što nikako ne bi trebalo dopustiti da nam osobe koje ne žele imati djecu sudjeluju u javnoj raspravi kakvu demografsku politiku trebamo voditi ili trebamo li prihvatiti doseljenike iz drugih zemalja. Oni su izabrali takav život, što je njihovo pravo, ali time su stvorili brojne probleme.