18. travnja 2024.

Foto: Pixabay

Mnogi građani Hrvatske oslanjaju se na državu kada razmišljaju o svojoj mirovini. Takav je stav, naravno, pogrešan, a do sada bi svatko trebao pripremiti plan prema kojem će rasti njegova imovina koju će moći koristiti nakon odlaska u mirovinu. Naravno, to ne znači da ti ljudi ne rade baš ništa za vlastitu mirovinu, ali dobar dio mladih kada ulaze na tržište rada, u pravi život, uopće o tome ne razmišljaju.

Svi pokazatelji   u gospodarstvu danas govore da si nećemo moći priuštiti ovako izdašan mirovinski sustav kakav danas imamo. To vrijedi unatoč činjenici da mnogim umirovljenicima država već danas isplaćuje niske mirovine. Vlada HDZ-a je obećala dizanje prosječne mirovine na 60 posto prosječne plaće, ali kako znamo obećanje ludom radovanje. Usprkos tome što su prekršili to obećanje mnogi umirovljenici pogotovo u ruralnim sredinama će opet glasati za njih dok ne umru.

Foto: Pixsell/Josip Regović

Prvi stup, koji je primarni izvor mirovina koje isplaćuje Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, temelji se na činjenici da mirovine sadašnjih starijih osoba financiraju sadašnji radnici. Problem je što su te uplate nedovoljne i za sadašnji nivo mirovina, pa se razlika namiruje iz drugih proračunskih prihoda, prije svega od poreza na dodatnu vrijednost.

Zato prvi stup bez dodatnih promjena neće omogućiti povišenje mirovina. Teoretski tu razliku bi trebalo namiriti iz drugog stupa. Samo što naši obvezni mirovinski fondovi ne mogu to riješiti jer dividende koji oni dobivaju nisu dovoljne.

U načelu, država ima tri opcije za rješavanje situacije.

Prva opcija je da se od poslodavaca tražiti više novca. Povećati izdvajanje iz plaće sa 15+5 posto na recimo 20+5 ili 20+2 posto. Sve to pod uvjetom da zadržimo 2. mirovinski stup. Ako dođe do povećanja uplata, a neto plaće se ne smanje doći će jasno do povećanja troškova za poslodavce koji će oni prenijeti u nekim slučajevima na cijenu robe i usluga. Ako se ukupan trošak za poslodavaca ne promijeni doći će do smanjenja smanjenje prihoda od poreza na dohodak i manje kupovne sile, te pada potrošnje.

Glavni protivnici bilo kakvog povećanja većih uplata u mirovinski sustav uz zadržavanje istih neto plaća su poduzetnici. Mnogi od njih bi željeli cijeli taj model zamijeniti američkim po kojem oni daju cijelu plaću zaposleniku, a taj samostalno odlučuje što će s tim novcima. Hoće li si uopće uplatiti u zdravstveno i mirovinsko osiguranje ili će ih potrošiti na uređenje stana, putovanje ili nešto treće.

Ako bi se usvoji taj američki model, sigurno dio građana bi potrošio novce umjesto da uplate u osiguranja. Pogotovo bi to uradili oni koji su ovršeni kako bi što prije izašli iz trenutačnog dužničkog ropstva. Porasla bi osobna potrošnja. Cijena zdravstvenog osiguranja bi se morala odrediti i najvjerojatnije ga si ne bi mogle dopustiti osobe s ispod prosječnim primanjima jer bi im bilo preskupo, a okoristili bi se oni sa iznad prosječnim primanjima jer bi im  vjerojatno bilo jeftinije od iznosa koji trenutačno odlazi u HZZO. Zbog toga bi veći dio populacije još više bio bolesniji.

Novac koji bi uplatili u mirovinsko osiguranje po tom modelu bi trebalo ići u mirovinske fondove koji ako su dionički su podložni tržišnom riziku. No nitko ne govori od čega bi se isplaćivale mirovine za trenutačne umirovljenike i buduće koji su uplaćivali u 1. mirovinski stup. Iz kojih izvora financija?

Druga opcija kako stabilizirati mirovinski sustav je ne povišenje mirovina s inflacijom. Posljedica toga bi bio veliki porast siromaštva, pad potrošnje u maloprodaji, više samoubojstava i svih drugih negativnih pojava. Hrvatska bi prestala biti socijalna država. Oni koji odlaze u prijevremenu mirovinu bi sigurno od toga odustali ako im to zdravlje dopušta.

Treća opcija je pomicanje dobne granice za odlazak u mirovinu. Dizanje dobi za odlazak u mirovinu najučinkovitiji je recept jer smanjuje broj umirovljenika i time broja osoba s kojima se treba dijeliti novčana masa za mirovine. Time bi mirovine da se i isplaćuju iz prihoda od uplata u mirovinske stupove i od poreza bile dostojnije života u trećoj dobi, ali bi se povećala nezaposlenost jer zbog duljeg radnog vijeka mlađi i mladi bi teže našli posao u određenim sektorima.

Protivnici ove opcije su sindikati, poslodavci i sami zaposlenici. Radnički sindikati se bune jer smatraju da je to nehumano prema zaposlenicima, a kolike će imati mirovine ti ljudi kada odu u mirovinu nije njihova briga. Poslodavci bi željeli da su im zaposlenici svi mladi, pametni, bez djece, fizički sposobni da rade ne 40 sati tjedno nego barem 50, a iskustvo koje imaju starije osobe nažalost nedovoljno cijene. Zaposlenici bi željeli da godine ne predstavljaju problem kod traženja posla, ali to nažalost nije moguće, pa na natječajima uglavnom prolaze mlađi. Zato stariji toliko cijene posao u državnim i javnim službama jer su manje izloženi otkazima u kriznim vremenima nego u privatnim tvrtkama.

Foto: SSZSSH

Trenutačno možemo biti sretni što nam radnici iz država s kojim nemamo potpisan ugovora o socijalnoj sigurnosti pune proračun. No to je duboko nemoralno jer kako bi bilo da hrvatskim državljanima koji su radili u recimo Njemačkoj se ne isplaćuju mirovine. I oni su ljudi koje čeka jednog dana starost.

Kada se uzmu u obzir sve te opcije teško se odlučiti koje rješenje uvesti da bi mirovine bile više i pravednije obračunate. U svakom slučaju trebalo bi:

– prestati penalizirati osobe sa visokim plaćama na način da im je određen strop visine mirovine

– po uzoru na neke druge zemlje nagraditi ljude koji su studirali sa 3 ili 5 godina staža, makar im osnovica bila minimalna

– uzeti u obzir i ugovore o djelu i druge oblike povremenih poslova gdje se uplaćuje dio u mirovinsko osiguranje da se doda u radni staž

– sve mirovine bez obzira kolike bile i od kuda dolaze osloboditi poreza na dohodak

– boriti se više protiv rada na crno

Niti jedan političar u Hrvatskoj vam ne želi glasno i jasno reći gdje naći novce za dostojne mirovine. Svi su svjesni problema kojeg ne mogu riješiti bez da se zamjere nekoj interesnoj skupini. Za proračun i s obzirom na demografsko stanje naše nacije najbolje je rješenje produljenje radnog vijeka sa 67 na 69 godina uz period prilagodbe od četiri godine, te povećanje izdvajanja za mirovine u 1. stupu ako se ne mijenja ništa u 2. stupu barem za jedan posto. Pri tome bi trebali izaći u susret poslodavcima sa smanjenjem trajanja bolovanja na njihov trošak sa sadašnjih 42 dana na 7 dana s obzirom da je starija populacija bolesnija.

Kombinaciju ovih dviju mjera bi sigurno omogućila vladi bez obzira čija bila da povisi mirovine i istovremeno motivirala sve zaposlene da ozbiljnije shvate da ovo nije borba protiv njihovih interesa, već upravo radi njih, te da ne štede svoje poslodavce tako da dio plaće dobivaju na ruke. Ljude treba educirati.

Brojke su možda nešto promijenjene – Foto: Dnevnik.hr