Istina o pošumljavanju
Izvorno se ideja o sadnji ogromnog broja stabala činila kao spas, no prema riječima britanski ekolog Thomas Ward Crowther, profesora na institutu ETH u Zürichu i jedan od glavnih znanstvenih savjetnika ekoloških kampanja UN-a. Javnost ga poznaje jer je uspio uvjeriti većinu svijeta da će nam milijarde novih stabala pomoći da se lakše nosimo s količinama stakleničkih plinova koje čovječanstvo ispušta u atmosferu.
Zajedno sa svojim timom, Crowther je 2019. objavio studiju koja je odmah dobila veliku medijsku pozornost. Političari, kompanije, čak i mnoge svjetske vlade pomislile su da je to rješenje za njihove probleme, te su se odmah uključile u masovne sadnje drveća. Nova stabla počela su se saditi tako brzo da je čak dovela do globalne nestašice sjemena. No kao što se moglo očekivati (i kao što su mnogi stručnjaci također istaknuli), problem nije tako jednostavan da bi se moglo nabaciti jednostavno rješenje.
“Ljudi misle da se cijela kampanja vrti oko sadnje drveća, ali nikada nije bilo tako.” Mlada stabla naime nije lako održati na životu. Upravo to su istakli drugi su znanstvenici odmah nakon izlaska studije i naglasili da je sposobnost mladih stabala da oslobode atmosferu ugljika ograničena.
Praksa je pokazala da velika većina tih nepromišljeno posađenih stabala nema nikakve šanse za preživljavanje. U Turskoj je velika većina od 11 milijuna novo posađenih sadnica stradala zbog suše. U dugotrajnoj kampanji pošumljavanja u sjevernoj Indiji, pokušaji povećanja šumskih površina nisu uspjeli zbog tla siromašnog hranjivim tvarima i činjenice da su nova stabla uglavnom gažena i pojedena od strane životinja.
Znanstvenici su također istaknuli da je pošumljavanje, primjerice, područja travnatih savana u kojima drveće nije raslo milijunima godina besmislica s potencijalno strašnim posljedicama, poput šumskih požara i gubitka bioraznolikosti.
Profesor Crowther izjavio je kako tvrtke i političari grubo zlorabe ovu ideju.
No ni to nije najgori rezultat koji je Crowtherova inicijativa zabilježila. Ono najgore vraća nas svjetskim vladama i kompanijama koje su odlučile masovno saditi drveće. Prema Crowtheru, inicijativa im je poslužila kao način da vuk bude sit, a ovca cijela. Sadnjom drveća tvrtke i političari su pokušali jeftinim i populističkim metodama kompenzirati nedostatak napora za smanjenje emisije stakleničkih plinova drugim metodama. U engleskom jeziku se za takve taktike ustalio izraz “Greenwashing”. Umjesto toga Crowther je u najnovijoj studiji predložio da se vlasti usredotoče na postojeće šume. Založio se za prekid sa krčenjem šuma i obnovu ekosustave kako bismo stabilizirali klimu. Pošumljavanje monokulturama bile one i prehrambene po njemu nije rješenje za klimatsku krizu. Prirodne šume u tropima i suptropima sadrže 40 puta više ugljika od plantažnih šuma. Dok je zasađenim šumama potrebno pažljivo gospodarenje, prirodne šume se same obnavljajuOsim toga šumama kada se posijeku treba više desetljeća da obnove svoj puni potencijal skladištenja ugljika.
Najveće iskustvo oko pošumljavanja ima Kina koja taj svoj program provodi od 1978. godine, ali iz drugog razloga. Njen program je imao cilj spriječiti širenje pustinje stvaranjem šumskih zaštitnih pojasa. Kada su započinjali, nisu imali nikakvih iskustava i sve je bilo vođeno iz partijskih centara. Sada poslije 40 godina došli su do brojnih zaključaka.
Na primjer, u nekim područjima s nedostatkom vode, pošumljavanje je dodatno opteretilo postojeće vodne resurse. U područjima koja nisu pogodna za uzgoj drveća, novac i resursi su uzalud potrošeni na sadnju koja nije rezultirala niti jednim preživjelim stablom. Monokulturne šume “zaštitnog pojasa” mogu ugroziti lokalne biljne vrste i bioraznolikost.
Pošumljavanje je samo po sebi jedan od oblika ekološke obnove naše planete, ali ostaju ključna pitanja. Kakva šuma, gdje, koliko gusto itd. I ne treba zaboraviti na održavanje šume u kojoj su sva stabla iste starosti. To je zahtjevan proces koji zahtijeva selektivnu sječu, zamjenu i sadnju uz prirodnu obnovu.
