Jedan korak naprijed, dva unatrag, tako izgleda put Srbije prema EU
Srpski oporbeni pokret “Srbija protiv nasilja” tvrdi da su nedavni parlamentarni izbori lažirani i traže ponavljanje. Hoće li se prosvjednicima koji prosvjeduju na ulicama Beograda ispuniti zahtjevi i može li Srbija u dogledno vrijeme postati punopravna članica Europske unije?
Jedan, nažalost manji dio društva, želi integraciju u Europu, ali to je nedovoljno. Oni koji su mogli, već su otišli na Zapad i pri tome je došlo do velikog odljeva mozgova. Ti koji su ostali žele promjene, ali njihov broj je nedovoljan. Ljudi bez obzira za koga su glasali vide koliko je spor gospodarski i društveni razvoj u Srbiji u usporedbi s nekim postkomunističkim državama poput Češke ili Estonije, no to nije dovoljno da glasaju za promjene. Zarobljenicu su prošlih vremena.
Kraj toga, imaju ogroman priljev ruskih izbjeglica koji ne žele služiti vojsku i ginuti u Ukrajini makar nisu proputinovski nastrojeni. Čak postoji i određena frustracija među domaćim stanovništvom zbog tolikog broja Rusa jer su djelomično radi njih cijene nekretnina postale nedostupnije srpskim građanima.
Prema prosvjednicima, nedavnim izborima prethodila je kupovina glasova i namještena kampanja. To vladajuća stranka SNS predsjednika Aleksandra Vučića ne može priznati. Vučić je priznao da su se manipulacije dogodile na određenim izbornim mjestima kao posljedica organizatora na lokalnoj razini, ali ne može priznati da su manipulacije bile u mnogo većem razmjeru i da su naredbe dolazile od njega samoga. Stoga je teško za povjerovati da će Aleksandar ispuniti zahtjeve prosvjednicima.
Trenutačne demonstracije premda su velike, nisu dovoljne da bi srušile vladu. Moralo bi biti na njima svaki dan samo u Beogradu 100.000 ljudi, a u cijeloj Srbiji najmanje 300.000, pa da se možda nešto dogodi. No niti to ne bi bila garancija da se i sljedeći izbori ne izmanipuliraju kada već ima tako uhodanu organizaciju.
Režim u Srbiji u srži malo se promijenio od ratova 1990-ih, i sadašnja vlast je nacionalistički izdanak Miloševićeve vladavine. Europska Unija po tom pitanju ne može mnogo toga učiniti direktno. Uvođenje posebnih sankcije usmjerenih samo na Srbiju ne bi oslabilo Aleksandrovu poziciju već bi ju samo ojačalo. Ona bi jedino mogla utjecati indirektno kroz tvrtke koje imaju proizvodne pogone u Srbiji i čija je proizvodnja namijenjena prvenstveno za izvoz tako da ih zatvore pod krinkom političke nestabilnosti. Kada bi tisuće ljudi preko noći ostalo bez posla, a država bez prihoda, tada bi predsjednik i vlada morali napraviti određene ustupke. No u EU nema dovoljno volje i jedinstva za takav oblik pritiska, pogotovo kada ima veće brige drugdje. Ne treba niti zaboraviti da Vučić ima i velikog prijatelja u Orbanu.
Vučić tradicionalno ima veliku podršku Rusiji i nije za čudo da je ruski veleposlanik u Beogradu optužio Amerikance da stoje iza tih demonstracija. Zna da ovakva Srbija nikada neće ući u Europsku Uniju i NATO, a to mu je i cilj. Kada bi prozapadne snage pobijedile, Rusija bi ostala bez jakog uporišta u ovom dijelu Europe.
Dok Vučić ne ode s vlasti i ne zamjeni ga istinski reformator zainteresiran za normalizaciju odnosa sa Zapadom i duboku reformu svih segmenata srpskog društva, Srbija neće ući u Europsku Uniju. Uniji ne treba daljnji Orban koji će svako malo nečim ucjenjivati Bruxelles. Ima dovoljno vlastitih problema, a novac iz eurofondova može utrošiti na vlastite građane ili na one koji će biti zahvalniji na pomoći.