Radije ćemo potopiti Maldive

Ako je netko očekivao da će zadnja međunarodna konferencija COP 28 u Dubai donijeti velike rezultate, taj se gadno prevario. U tekstu sporazuma se pozivaju zemlje na prelazak s fosilnih goriva u energetskim sustavima, na pravedan, uredan i pravičan način, ubrzavajući djelovanje u ovom kritičnom desetljeću kako bi se postigle nulte emisije do 2050. godine, u skladu sa znanošću. Osim toga svjetski čelnici su na konferenciji potpisali deklaraciju o transformaciji prehrambenih sustava, prvu rezoluciju koja se izravno bavi odnosom između onoga što jedemo i klimatskih promjena. Deklaracija ne navodi kako će vlade rješavati emisije hrane i ne spominje fosilna goriva, iako prehrambeni sustavi čine najmanje 15% fosilnih goriva koja se spaljuju svake godine, što je ekvivalentno emisije svih zemalja EU i Rusije zajedno.

Sve je počelo lijepo. Francuski predsjednik Emmanuel Macron pozvao je razvijene zemlje da prestanu koristiti ugljen do 2030. godine. Macron je ulaganje u ovaj izvor energije nazvao apsurdnim. Ugljen je najprljavije fosilno gorivo. Čini oko 40% emisija fosilnih goriva, a njegovo postupno ukidanje ključno je za borbu protiv klimatske krize.

Prema riječima francuskog predsjednika, najrazvijenije zemlje svijeta trebale bi preuzeti vodstvo i obvezati se na postupno ukidanje ugljena do kraja ovog desetljeća. Ovaj korak trebao bi biti i model za gospodarstva u razvoju, koja bi se također trebala postupno distancirati od ugljena. Osim toga po njemu bi bogatije države trebale bi pružiti potporu zemljama u razvoju za postupni prijelaz s ugljena na obnovljive izvore električne energije. Također je pozvao na određivanje različitih kamata za zelene i fosilne izvore energije.

SAD su se pridružile Powering Past Coal Alliance obećavši zatvoriti sve svoje elektrane na ugljen, što je “velika vijest” i potez koji stavlja pritisak na najvećeg svjetskog spaljivača ugljena, Kinu. SAD ima tu važnu ulogu sa trećom najvećom skupinom elektrana na ugljen u svijetu. Pretpostavlja se da će američki rok za postupno ukidanje termoelektrana na ugljena biti 2035.

Savezu se pridružila i Češka koja se obvezala postupno izbaciti ugljen do 2033., ali koja nažalost u obnovljive izvore energije ulaže sporije od mnogih svojih susjeda, pa je pitanje hoće li taj rok moći ispoštovati. Osim Češke i SAD-a, savezu je pristupilo i Kosovo i to su pohvalili borci za klimatske promjene.

No brojne zemlje ostale su još i dalje izvan tog saveza i ne namjeravaju tako brzo iz njega izaći jer nemaju financijskih sredstava da bi zamijenile ugljen drugim izvorima energije. Npr. TE Nikola Tesla u susjednoj Srbiji ima 3240 MW koja odgovara snazi 4 NE Krško. Trenutačni snaga svih elektrana na ugljen je više od 2.000.000 MW i stoga su sva očekivanja da ih nuklearne, vjetro, hidro, geo, solarne elektrane zamijene u roku od 15 godina nerealne. Jednako tako snaga svih termoelektrana na naftu i plin je više od 2.000.000 MW i u planu odnosno izgradnji je daljnjih 800.000 MW.

Kada se zna da fosilna goriva su trenutačno izvor 70 posto električne energije, svi ti protesti mi izgledaju smiješni. Glavni krivci će radije žrtvovati Maldive, Tuvalu, Bangladeš, Veneciju i druge nisko položene kopnene površine te sanirati štete poslije velikih oluja nego zatvoriti sve elektrane na fosilna goriva. Radije će izgubiti ledenjake i imati respiratorne probleme nego odustati od fosilnog goriva kao izvora energije. Ne mogu si dozvoliti da gospodarstvo stane zbog nedostatka energije ili da zemlje izvoznici ostanu bez prihoda od prodaje fosilnih goriva. Nagli potpuni prijelaz u njemačkom stilu bi izazvao eksploziju nezaposlenosti i siromaštva, pa i krvave revolucije spram koje bi oktobarska izgledala kao mačji kašalj, a u kojoj bi vlasnici električnih vozila bili masovno linčovani.

Cilj zelene tranzicije do 2050. bez masovne izgradnje nuklearnih i hidroelektrana i ulaganja u elektroenergetski sustava je nemoguće ostvariti. Već sada susjedna Bosna i Hercegovina ima velikih problema u svom sustavu zbog ubrzanog spajanja solarnih elektrana u mrežu.

Hrvatska nema šansu smanjiti emisiju stakleničkih plinova bez hitne izgradnje dvije nuklearne elektrane, ali i hidroelektrana recimo na Savi. No to neće ništa previše značiti ako i drugi ne poduzmu slične mjere jer CO2 ne poznaje granice. Vlast može doduše pokušati prisiliti protekcionističkim mjerama druge zemlje na investicije u zeleni energetski sektor uvođenjem određenih carina, samo što tada i domaći izvoznici trpe određene gubitke zbog protumjera druge strane.