U Norveškoj otkriveno ogromno nalazište fosfora
Fosfor je kemijski element atomskog (rednog) broja 15 koji se u prirodi ne pojavljuje u slobodnom stanju, nego ga možemo pronaći u fosfatnim stijenama u sastavu mnogih minerala i u tlu, gdje nastaje razgradnjom stijena ili biljnih ostataka. Fosfor je jedanaesti element po rasprostranjenosti u Zemljinoj kori. 90% svjetske eksploatacije fosfatne stijene koristi se za proizvodnju fosfora za industriju gnojiva. No, fosfor se također koristi u industriji čelika, proizvodnji solarnih panela i litij-željezno-fosfatnih baterija (LFP), kao i poluvodiča i računalnih čipova – iako u malim količinama.
Kada se malo bolje pogleda rasprostranjenost nalazišta tog elementa na Zemlji, on nije bio podjednako rasprostranjen. Najveće nalazište do nedavno nalazilo se u Maroku i sadržavalo je ogromnih 50 milijardi tona fosfata. Sljedeće je bilo u Kini i imalo je samo 3,2 milijarde tona. Nakon toga je dolazilo egipatsko sa 2,8 milijardi i tako dalje. Poslije njih velika nalazišta su u Alžiru, Siriji, Brazilu, Jordanu, Saudijskoj Arabiji, Rusiji, SAD, Australiji, JAR, Izraelu, Kazahstanu, Senegalu, Peru i Vijetnamu. Sva ta nalazišta su sadržavala oko 71 milijardi tona. U Europi su do sada bila pronađena nalazišta u Finskoj, ali njihova eksploatacija nije zadovoljavala europske potrebe.
Zbog te rasprostranjenosti Europska Komisija je odlučila da fosfate i fosfor ne smatra strateškim, već samo kritičnim materijalima. No sada je na jugu Norveške otkriveno novo najveće nalazište na svijetu koje samo sadrži 70 milijardi tona skoro koliko sva druga nalazišta zajedno. Zahvaljujući tome Europa je dobila na raspolaganju divovsko skladište ovog važnog materijala, koji može opskrbljivati njenu industriju bez rizika sto godina. Uz fosfat, nalazišta sadržava i vanadij i titan, koje EU također svrstava u ključne sirovine i upotrebljavaju se u zrakoplovnoj i obrambenoj industriji, samo što još nisu poznate zalihe tih elemenata.
Norge Mining koji stoji iza ovog otkrića spreman je prijeći na sljedeću fazu projekta, a to je vađenje materijala. Norveška vlada podržava ovaj projekt, ali tvrtka treba što brža odobrenja i dobivanja dozvola, što u nekim slučajevima traje i do 10-15 godina. Sličan problem oko čekanja dozvola zbog utjecaja na okoliš ima i švedska državna rudarska tvrtka LKAB koja treba otvoriti rudnik rijetkih elemenata nedaleko od Kirune.
Rafiniranje fosfora poslije eksploatacije rude je proces s visokim emisijama CO2. To je jedan od razloga zašto više nema prerade ove rude u Europi (postojala je u Nizozemskoj, ali su je zaustavili zbog velikog zagađenja). Ruda se danas uglavnom prerađuje u Kini, Vijetnamu, Kazahstanu gdje se ne drže strogih ekoloških standarda i zbog čega zeleni proizvodi iz tih zemalja nisu baš zeleni. Norge Mining će se vjerojatno prilikom eksploatacije i prerade fosfatne stijene koristiti tehnologijom hvatanja i skladištenja ugljika i time proizvoditi čišću sirovinu u odnosu na konkurenciju. Ako uspiju u Švedskoj i Norveškoj u kraćem roku otvoriti te rudnike, Europsko gospodarstvo će definitivno biti manje ranjivije i moći će konkurirati prije svega kineskom.
