Hoće li problematika električnih vozila i potrebne infrastrukture biti jedna od tema budućih izbora?
Većina vlasnika električnih automobila puni svoje električne automobile kod kuće (ne poznam baš puno ljudi koji imaju svoju vlastitu punionicu u stambenoj zgradi, a i kod sadašnjih novogradnji se prilikom prodaje stanova ne računa na električne automobile). To je velika prednost, jer u automobil sa unutarnjim sagorijevanjem ne točite gorivo kod kuće.
No što kod dugih putovanja?
Na naše more dolaze brojni turisti iz susjednih zemalja i doseg električnih vozila nije dovoljan za veliki dio njih da bi došli do konačnog odredišta na našoj obali. I vozila na fosilni pogon su se morala često negdje usput dopuniti. Što bi se dogodilo da svi benzinci i dizelaši potpuno nestanu s prometnica i da svi za vrijeme praznika s električnim automobilima odemo negdje na jug Italije, Hrvatske ili Španjolske. Možda će izmisliti još brže punjive i lakše baterije, ali teško da će električna vozila imati domet 1000 km u komadu. Koliko stanica za punjenje i koliko snage bi nam bilo potrebno da stignemo na odredište?
Kao prvo trebalo bi usporediti koliko traje prosječno zadržavanje na pumpi i koliko se automobila napuni da bi se utvrdilo koliko električnih punjača trebao u najvećoj gužvi usred sezone kada deseci tisuća vozila idu prema svojem odredištu. Usporediti jedno punjenje do puna i zadržavanje oko plaćanja (kupnja kave npr.). Zatim treba izračunati koliko samo jedno takvo mjesto za punjenje vozila treba snage električne energije.
Njemački stručnjaci nisu bili lijeni i izračunali su to. Utvrdili su da bi samo jedna takva „električna stanica“ na autocesti trebala 4,5 MW snage. Znači da bi samo za autocestu od Zagreba do Splita uzimajući u obzir da su polovica vozila ona iz Hrvatske, pa im recimo ne treba punjenje na autocesti trebalo barem 50 MW. To odgovara potrošnji energije na nivou grada od 50.000 stanovnika. A nismo ovim proračunom pokrili druge automobilske pravce.
Kad bi Europska unija u potpunosti elektrificirala promet, to bi zahtijevalo višestruko više prostora, energije, sirovina i materijala nego što troši trenutna infrastruktura za automobile s motorima s unutarnjim izgaranjem. Prilikom izračuna CO2 malo tko uzima u obzir koliki će izgradnja te energetske mreže ostaviti tisak. Nova velika električna infrastruktura zahtijevati će nove dalekovode, trafostanice, ali na kraju i izvore te energije. Zauzeti će dodatne površine.
Da Hrvatska ne uvozi električnu energiju i da ima stabilan elektroenergetski sustav ovo ne bi bio nikakav problem. I što ćemo noću kad solarne elektrane ne rade, a nema niti vjetra ili je on prejak? Hoćemo li putovati samo danju zbog toga? Jedna Danska koja se hvali svojom čistom energijom je veliki uvoznik električne energije iz Norveške i to one proizvedene iz vode.
Još postoji mogućnost za promjene
Hoće li taj problem hrvatski političari (ministar Filipović prije svega) prepoznati ili sve prepustiti tržištu vidjeti ćemo. Možda tu temu netko iskoristi netko iz oporbe kao temu u kampanji kod sljedećih europskih/parlamentarnih izbora. Sigurno bi ga više od polovice hrvatskih građana poduprlo u tome da ukine zabranu prodaje vozila sa unutarnjim sagorijevanjem bez obzira pripadali oni lijevom ili desnom biračkom spektru. Ovo i sljedeća ljeta će biti veliki test jer još postoji mogućnost da se zabrana vozila na unutarnje sagorijevanje odgodi 2026. godine kada se preispituju odluke EU na recimo 2040-tu ili možda ukine zabrana.
