von Clausewitz bi imao o tome što reći da je živ

Svaki rat je tema koja se proučava na vojnim akademija. Tako se recimo i vojno-redarstvena operacija Oluja proučava i na West Point. Tako će se jednog dana proučavati i rat u Ukrajini. Možda najveći vojni mislioc ikada Karl von Clausewitz je rekao kako je cilj pokretača rata uspostavljanje njima odgovarajućeg mira. Rat je uvijek prljav i uvijek nastaje iz nekog izvan ratnog motiva. Drugi javnosti poznatiji vojni teoretičar Sun Tzu je rekao da rat treba iskoristiti za dobro vlastite države, ali pri tome ne treba uništiti drugu zemlju već je po mogućnosti pripojiti i iskoristiti ono što ima.

I von Clausewitz nije jedini

Rusija nije ništa naučila ni iz svoje vojne povijesti. Ratovi koje je vodila su bili krvavi i sa puno vlastitih žrtava. Većinu ratova i sukoba je dobila, ali ima one koje je izgubila. 1996. prvi rat u Čečeniji, 1989. u Afganistanu, 1961. s Albanijom, 1920. s Poljskom, 1917. sa silama Centralne osovine i 1905. s Japanom. Jedini koji je uspio osvojiti teritorij današnje Rusije bio je Jingis-Kan, ali to su bila neka druga vremena. Trenutačno jedina sposobna zemlja koja može napasti klasičnim naoružanjem Rusiju je Kina, ali tada bi to lako moglo eskalirati u nuklearni rat.

Svi su mislili kako će napredno naoružanje kojim se hvalila Rusija (nevidljivi avioni, hipersonične rakete, tenk Armata) donijeti u kratkom roku prevagu. Da će to biti jedan blitzkrieg. No on se pretvorio u frontovski rat kakav se zadnji vodio između Iraka i Irana i koji je završio bez pobjednika. Rovovi danas uz aerosolne bombe i dronove samoubojice više ne predstavljaju učinkovitu zaštitu vojske. Vojne telefone zamijenili su mobiteli što je svojim životom platio nemali broj ruskih vojnika.

Razlog neuspjeha Rusije

Kao glavni razlog da se iz munjevitog napada rat pretvorio u frontovski je prevelika samouvjerenost i loša logistika. Rusija je smatrala da će se ukrajinska vojska raspasti i da će u nekoliko dana doći do svojih ciljeva. Kijeva, Harkova, Odese. Vjerovali su da Ukrajinci nemaju izgrađen nacionalni identitet i da će okupatore prigrliti kao osloboditelje.

Možda bi u tome uspjeli da su imali bolju logistiku, ali loše stanje tehnike, nekvalitetan zapovjedni kadar i katastrofalna organizacija je dovela da su došli samo do predgrađa Kijeva i Harkova. S druge strane veliki propust su napravili u tome što nisu uspjeli presjeći transportne komunikacije s Poljskom i Slovačkom preko kojih se Ukrajina opskrbljuje sa naoružanjem.

Što nas je rat naučio

I upravo to je jedna od glavnih lekcija ovog rata. Pokazalo se kolika je ključna uloga zaliha oružja i streljiva. Sukob ih je progutao veliki broj, pa je potrebno imati stvarno velike zalihe i mogućnost njihove nadopune. Ukrajini trenutačno nedostaje sve. Od najjednostavnijih projektila do najsofisticiranijeg streljiva. Saveznici stoga ulažu znatne napore kako bi zadovoljili potražnju.

U slučaju eventualnog sukoba između Kine i Tajvana, Taipei neće imati mogućnost dobivanja vojne pomoći iz Amerike, pa ako se žele pripremiti za eventualnu invaziju, neophodno je da osiguraju velike zalihe vojnog materijala kako bi se mogli suprotstaviti kineskoj mornarici, zrakoplovstvu i mornaričkoj pješadiji. Potreban im je veliki broj protubrodskih i protuzračnih raketa, te artiljerijskog naoružanja ako invazija na otok uspije.

Ono što je još iznenađujuće je koliko malu ulogu igra zrakoplovstvo u ratu u Ukrajini, čak i ako uzmemo u obzir iznose uložene u bombardere ili tehnologiju kao što su zrakoplovi koji se ne mogu otkriti radarom. Razlog je protuzračna obrana, odnosno kontrola zračnog prostora projektilima zemlja-zrak. Ukrajina je pokazala da zemlje trebaju veliki broj jeftinih baterija protuzračne obrane. Težak zahtjev s obzirom da jedna baterija sustava Patriot košta preko milijardu dolara.