3P – populizam, polarizacija i post-istina.

Slobodna društva diljem svijeta suočavaju se s neumoljivim neprijateljem. Političkim opcijama i kandidatima koji se zalažu za autokratizam. Za metodu uspona na vlast najčešće primjenjuju populizam.

Borba između onih koji imaju moć i onih koji je nemaju prati nas od početka ljudskog društva. Veći dio ljudske povijesti oni koji su stekli moć su je prvenstveno koristili za svoju dobrobit i prenosili ju na svoju djecu, gradeći privilegirane dinastije i ne mareći pri tome puno za druge (vlastiti ili tuđi narod). Međutim, francuska i američka revolucija donijele su potrese u odnosima moći, zahvaljujući kojima se za vlast moglo natjecati i pojavila su se ograničenja za njezine nositelje. Ova vrsta moći ograničenog opsega, proizašla iz naroda i temeljena na načelu legitimnog natjecanja bila je glavni uzrok procvata, prosperiteta i sigurnosti koji smo vidjeli diljem svijeta od kraja Drugog svjetskog rata.

Sve napadniji populizam

Međutim, s dolaskom 21. stoljeća uznemirujuće promjene počele su narušavati poslijeratni poredak. Tehnologija, demografija, urbanizacija, informatizacija, globalizacija i promjene u gospodarstvu, politici ili uvjerenjima pridonijeli su fragmentaciji i razvodnjavanju moći demokracije.

Pojavili su se nove opcije i novi izazivači koji imaju za cilj prvo steći, a zatim koristiti neograničenu moć korištenjem postojećih i novih taktika. Istovremeno žele zaštititi tu svoju stečenu moć od onih koji bi ju oslabili i ograničili. Pri tome oni su često inovatori kojima nije strano koristiti u tu svrhu nove alate, kanale i metode.

Zato smo posljednjih godina svjedoci uspjeha nove vrste pretendenata na moć: nekonvencionalnih kandidata koji su primijetili pad tradicionalne moći i shvatili da im radikalno drugačiji stav otvara neviđene mogućnosti. Pojavljivali su se po cijelom svijetu: od najbogatijih zemalja do najsiromašnijih, od institucionalno najsofisticiranijih do najzaostalijih država. Naravno, mislim na Donalda Trumpa, ali i Cháveza/Madura u Venezueli, Viktora Orbána u Mađarskoj, Narendra Modija u Indiji, Jaira Bolsonara u Brazilu, Recepa Tayyipa Erdoğana u Turskoj, Nayiba Bukelea u El Salvadoru i mnoge druge.

Rijetki se od njih dobrovoljno odriču vlasti makar na nju došli (ili s nje otišli poput Trumpa) na demokratski način kroz izbore. Svaki trend slabljenja njihove moći smatraju prijetnjom svojim vitalnim interesima, koje moraju staviti pod kontrolu. Konačni im je cilj (koji se ne može uvijek postići, ali se za njega uvijek vrijedi boriti) doživotna moć. Tijekom učvršćivanja vlasti svoje autokratske planove skrivaju iza zidova tajnosti, birokratskim preprekama, manipulacijom javnim mnijenjem i represijom nad kritičarima i suparnicima. Autokrati drugima uskraćuju osnovni legitimitet da se uopće natječu za vlast i napadaju uvjerenje da je smjena ljudi na vlasti normalan, prirodan i zdrav stup demokratskog suživota. Kad im maska ​​padne s lica, kasno je. Njihovi uspjesi potiču druge sljedbenike diljem svijeta da ih oponašaju.

Ambiciozni autokrati diljem svijeta

Ti se vođe prilagođavaju novim okruženjima, stvarajući nove taktičke pristupe i revidirajući stare kako bi proširili svoje mogućnosti nametanja svoje volje drugima. Unatoč tome što se pojavljuju u zemljama s velikim nacionalnim, kulturnim, institucionalnim i ideološkim razlikama, njihove su metode nevjerojatno slične.

Ambiciozni autokrati naučili su iskoristiti fenomene kao što su migracija, ekonomska nesigurnost srednje klase, politika identiteta, strahovi vezani uz globalizaciju, moć društvenih mreža ili uspon umjetne inteligencije, te se ne zadovoljavaju ograničenom količinom moći. U svim regijama i u svim vrstama uvjeta, oni potvrđuju da žele neograničenu moć i žele je zadržati zauvijek.

Posljednjih godina pojavio se veliki knjiga o propadanju demokracija. Pisci kao što su Timothy Snyder, Yascha Mounk, Daron Acemoğlu, Anne Applebaum, Enrique Krauze i Larry Diamond svi ističu da kada pobliže pogledamo način na koji populisti trče za vlast, nalazimo slične obrasce.

Recept za njihov uspjeh može sažeti u tri riječi: populizam, polarizacija i post-istina.

Specifičnosti se doduše razlikuju od mjesta do mjesta i od vođe do vođe. Moć uvijek reagira na kontekst, ali osnovni elementi autokratskog pristupa vidljivi su pri svakoj njezinoj uporabi. Bez obzira na zemljopisni prostor i okolnosti, destabilizira stare institucije i donosi prilike za novopridošle.

Što je populizam

O populizmu se vjerojatno najviše raspravlja i često ga se pogrešno shvaća zbog završetka-izam jer ga ljudi često brkaju s ideologijom. Populizam je najbolje shvatiti kao strategiju za osvajanje i korištenje moći. Privlačan je zbog svoje varijabilnosti jer je primjenjiv u najrazličitijim kontekstima i može se uskladiti s gotovo svakom ideologijom ili čak potpunim odsustvom ideologije.

Populisti dijele političko carstvo na dva dijela: s jedne strane je korumpirana, pohlepna elita, u kontrastu s plemenitim i čistim, ali u isto vrijeme zabludjelim narodom. Svi problemi naroda proizlaze po njima iz često konspirativnih odluka vladajuće elite. Populistički čelnici tvrde da utjelovljuju volju nacije i tvrde da se bore protiv korumpirane skrivene elite. Ovaj okvir je dokazan, učinkovit i gotovo uvijek primjenjiv, budući da se u konačnici svaki stav može opisati kao podrška čistim ljudima, a svako suprotno mišljenje može se odbaciti kao promicanje ciljeva korumpirane elite.

Što je polarizacija

Druga strategija za stjecanje i održavanje moći je polarizacija. Demonizacija protivnika i korištenje tema davnih ili nedavnih sukoba koji izazivaju podjele. Razlike u mišljenjima međusobno sukobljavaju ne samo političke protivnike, već i članove obitelji, prijatelje, kolege i susjede. Takva proturječja mogu potjecati iz mnogih izvora: ideoloških, rasnih, jezičnih, vjerskih, regionalnih, povijesnih, ekonomskih, društvenih i inih. Polarizacija eliminira sredinu i gura svaku osobu ili organizaciju na jednu ili drugu stranu. U naše vrijeme to se čini kroz dinamiku zajednice obožavatelja (fandom) gdje se ljubitelji ili sljedbenici intenzivno poistovjećuju sa svojim uzorima i osjećaju ljutnju ili mržnju prema suparnicima.

U polariziranom političkom okruženju s jakim utjecajem fandoma i identiteta, nema mjesta za izgradnju mostova između političkih stranaka ili privremeno primirje između tabora. Suparničke strane više se i ne pokušavaju približiti se jedna drugoj i tako stvoriti dogovor koji bi im kasnije omogući vlast, premda zajedničku.

Što je post-istina

Treći sastojak recepta je post-istina. Relativno nov pojam nastao 90-ih godina prošlog stoljeća koji nije jednostavno niti opisati. U toj strategiji lideri i kandidati iskrivljuju i poriču činjenice tako da je teško uopće razlikovati istinu od laži korištenjem alternativnih činjenica, znanja, mišljenja, uvjerenja i istine.

Kada ljudi željni moći vješto primijene populizam, polarizaciju i post-istinu, mogu otupjeti obrambene mehanizme koje su zajednice izgradile kako bi zaštitile demokraciju od napada proizvoljne moći.