18. travnja 2024.

Foto: Local futures

Posljednjih godina mnogi ljudi naginju novim ekonomskim modelima koji propituju tržišnu ekonomiju i sadašnji koncept gospodarskog rasta. Jedan takav koncept je Degrowth. Koncept nije nov, ali je slabo poznat u široj javnosti. Pobornici tog koncepta tvrde da na planetu s ograničenim resursima ne možemo težiti beskonačnom gospodarskom rastu jer će brojni resursi s vremenom nestati. Pod gospodarskim rastom prije svega misle na rast BDP-a koji zagovornici ovog koncepta doživljavaju kao negativan.

Društvene promjene u teoriji

Prvi takav mislilac bio je ekonomist i filozof Thomas Malthus (1766. – 1834.), no on je u svojim razmišljanjima precijenio rast populacije stanovništva, a podcijenio tehnološki napredak koji nam omogućuje sve učinkovitiju proizvodnju hrane i drugih dobara, te društvene promjene.

Od tada je trebalo proći skoro dva stoljeća da se netko ponovo pozabavi tom problematikom. Prvi koji se pozabavio tim problemom je Donald Madows. On je u studiji iz 1972. „Granice rasta“ za, globalnu neovisnu organizaciju „Rimski klub“ koja pokušava pronaći rješenja za najvažnije probleme razvoja čovječanstva. U njoj je Medows tvrdio su da beskrajni rast gospodarstva i stanovništva neodrživi zbog iscrpljivanja prirodnih resursa.

Je li BDP kriterij?

Posljednjih godina zbog klimatske krize u prvi plan je izbio koncept održivosti u odnosu na okoliš koji tvrdi kako rast BDP-a negativno utječe na kvalitetu okoliša, te da je BDP-a nedostatan pokazatelj. Mi svi smo se toliko navikli na BDP kao pokazatelj kvalitete života da je potpuno normalno da rast BDP-a doživljavamo samo kao pozitivnu stvar. Političari se hvale koliko je gospodarstvo poraslo, a čak se i na međunarodnoj sceni rast BDP-a smatra ključnim za usporedbu zemalja. No, BDP ima nekoliko nedostataka koje pobornici Degrowth-a pokušavaju ukazati.

Prva kritika usmjerena je na sve češće korištenje bruto domaćeg proizvoda umjesto drugog pokazatelja – bruto nacionalnog proizvoda (BNP). Ova se dva parametra mogu se činiti sličnima, ali su zapravo vrlo različiti. Zamislimo zemlju na koja ima velika nalazišta litija. Sada zamislimo da vlada posjeduje jednu trećinu ovih rudnika, a međunarodne tvrtke posjeduju dvije trećine. BDP (bruto domaći proizvod) izražava vrijednost cjelokupnog litija proizvedenog na teritoriju određene države. BNP bi pokazivao samo vrijednost koja je dobivena u državnim rudnicima jer se dobit stvorena u rudnicima u vlasništvu međunarodnih kompanija iznosi se iz dotične zemlje.

Ne treba zaboraviti da je gospodarstvo postoji radi čovjeka, a ne čovjek radi gospodarstva. Ako gospodarske aktivnosti ne čini život ljudi boljim, ono ne ispunjava svoju svrhu. Zadovoljstvo životom raste s rastom BDP-a po glavi stanovnika, no nakon iznosa od 20 tisuća dolara taj rast počinje usporavati i ne može rasti s bogatstvom unedogled. Ako čovjek nema osnovne potrebe, njihovo stjecanje i rast životnog standarda imaju veliku ulogu u njegovoj sreći i zadovoljstvu. Međutim, kada jednom osigura svoje osnovne potrebe i ima relativno dobre prihode, njegovo zadovoljstvo i sreća neće rasti onoliko koliko raste bogatstvo, već će ovisiti o drugim čimbenicima.

Čemu teži Degrowth

Degrowth teži društvu koje će se temeljiti na načinu života u zajednici. Ključni element takvog društva bi bile zajedničke usluge, a uloga osobnog vlasništva nad stvarima bila bi manje važna nego danas. Degrowth se zalaže za što veće korištenje zajedničkih stvari (za javne bicikle ili skutere, carsharing), lokalnu proizvodnju i veći udio kružnog gospodarstva. Ljudi bi trebali raditi kraće, što bi omogućilo stjecanje pune zaposlenosti. Proizvodnja nekih dobara bi značajno pala (npr. odjeće, automobila). Zagovornici ovog smjera tvrde da bi to dovelo do manje potrošnje sirovina, a time i manjeg pritiska na okoliš što je neosporno. To je bilo vidljivo na početku pandemije kada su neki gradovi konačno imali čisti zrak, a brodovi napunjeni naftom besciljno plutali na moru.

Međutim, kao što je jasno iz danog opisa, takvu zajednicu nije moguće ostvariti bez većeg uplitanja države. No pojavili bi se novi problemi poput manjih ulaganja u znanost, tehnologije i daljnja istraživanja, jer bi nestao motiv koji ih pokreće. Daljnji problem koji bi se pojavio je nedostatak financijskih sredstava za investicije potrebne zajednici. Zbog toga bi trebalo promijeniti način i financiranja investicija kroz zaduživanje kroz centralne banke, a ne od privatnih investitora. To bi bilo slično ekonomskoj politici koju je zagovarao pokojni japanski premijer Abe.

Stoga treba razmišljati o tome kako BDP uskladiti s rastom blagostanja cijelog društva i zaštitom okoliša i prirodnih resursa. BDP je i dalje vrlo dobar pokazatelj, ali ga je potrebno kombinirati s drugim kojih danas ima nekoliko desetaka poput razine obrazovanosti, demografskih statistika, visine kriminala, broja samoubojstava, životnog vijeka i mnogih drugih. Ključno je da se ti pokazatelji izjednače s BDP-om i da imaju ravnopravno mjesto u planiranju politika.