Nije zima kad ima plina
Cijene energenata stalno variraju, a burze nervozno reagiraju na svaku informaciju. To smo vrlo dobro vidjeli u cijenama plina u Europi i to postaje sve veći problem za gospodarstvo i stanovništvo. Zima dolazi. Prije Božića, one su naglo porasle na rekordne razine od skoro 180 eura/MWh kao rezultat izvješća da je ruski Gazprom potpuno prekinuo opskrbu tradicionalnim i dosad pouzdanim tranzitnim plinovodom Jamal-Europe, koji ide od Rusije do Njemačke preko Bjelorusije i Poljske. Nekoliko dana na kraju godine cijene su pale gotovo za polovicu, na 70 eura/MWh nakon informacije da 20 američkih tankera za ukapljeni plin kreće prema Europi, te da ih je još najmanje 14 spremno i samo čekaju za potvrdu narudžbe.
U prvim danima nove godine saznali smo da Gazprom ne samo da ne nastavlja tranzit plina kroz plinovod Jamal-Europe, već je i smanjio isporuke preko Ukrajine i Slovačke, što je opet podiglo cijene. Istodobno je dolazilo i do porast cijena nafte. Sve je to zbog kontinuirane nestabilne situacije, kada svaka mala promjena, svaka krizna situacija poput ove u Kazahstanu može uzrokovati vrlo brzu promjenu cijena, bilo naviše ili na niže.
Pad proizvodnje plina i zima
Naš europski problem nastao je naglo i nepovratno zbog padajuće proizvodnja u EU, posebice u Nizozemskoj i sjevernoj Njemačkoj, a koju bi trebalo zamijeniti opskrbom iz uvoza. Osim toga neke velike tvrtke poput British Petroleuma su već prije odustale od istraživanja novih izvora i okrenule se prema “zelenoj” budućnosti i alternativnim izvorima energije. Ne treba niti zabraviti da su skoro svi završili 2020. godinu u velikim financijskim gubicima (spomenuti BP je imao 20 milijardi eura gubitke). To su glavni uzroci rasta cijena. Isto tako znamo da će u narednim godinama proizvodnja ukapljenog prirodnog plina na globalnom nivou nastaviti rasti i ovaj plin će tražiti kupca. Uostalom SAD su već postale najveći proizvođač plina na svijetu i prestigle Rusiju i sada samo trebaju pronaći kupce, a njih ima više nego dovoljno.
Rusija treba prikupiti velika financijska sredstva kako bi počela eksploatirati nova nalazišta na poluotoku Jamal koji se nalazi u polarnom krugu uz obale Arktičkog oceana i gdje je i ljeti hladno ili Urengoja. Problem sa tim nalazištima je što su na većim dubinama, a time je i skuplja eksploatacija. Gazprom i drugi ruski rudari mogli bi odmah dobiti nove povoljne kredite od europskih banaka kako bi što prije stavili ta polja u funkciju, no problem je što Rusi za naš novac žele graditi nove plinovode do Kine, što bi značilo da bi smo se na kraju ipak morali natjecati s Kinezima za taj plin.
Cijena plina u budućnosti je tek nagađanje
Svatko tko govori o točnim prognozama cijena za budućnost ili izmišlja ili samo nagađa. Pogledajmo samo zadnje dvije godine. Doživjeli smo cijene plina na razini od 5 eura/MWh, ali i 180 eura. Slično je i s cijenama nafte ili struje. Znamo samo za nekoliko ključnih čimbenika koji općenito utječu na cijene energije: vrijeme, gospodarska kretanja, međunarodna politička situacija i trenutna pandemija. Nažalost svi ti čimbenici se vrlo brzo mijenjaju. Više se ne možemo oslanjati na povijesne podatke.
Čak i ako ne znamo točan budući razvoj, ipak možemo nešto predvidjeti. Visoke cijene na tržištima zadržat će se otprilike do kraja godine. Nijedna vlada to ne može spriječiti, političari ili Europska komisija. Mogu samo ublažiti udar smanjivanjem PDV-a. Ono što bi moglo utjecati na pad cijena je promjena europskih strategija koje će još više zagovarati energetsku učinkovitost, poduprijeti ulaganja u proizvodnju električne energije gradnjom nuklearnih i hidroelektrana, pa i zabraniti rudarenja kriptovaluta.
Po kojoj cijeni kupuju će naši distributeri kupovati plin to nitko ne zna. Koliko su spremni platiti s obzirom da država regulira cijene? Moramo li početi kupovati vunene čarape, debele deke? Hoće li biti dovoljno gnojiva za proljetnu sjetvu? Kako će se sve to odraziti na inflaciju?
